Žene, mir i sigurnost

Međutim, u životu sam, vjerovatno kao i svaka feministkinja, imala situacije koje su me istančale i izoštrile, koje su me povrijedile i zaboljele. Jedna od njih se desila u decembru 1992. godine. Javili su mi da je po meni ime dobila djevojčica rođena u Sarajevu, koja je usvojena jer je rodila majka koju su silovali i koja zato nije mogla da je zadrži. Nije to bilo prvi put da čujem da se seksualno nasilje dešava pod plaštom ratnih zločina, o tome se brujalo u Sarajevo tog ljeta. 

 

31. oktobra 2000. godine usvojena je Rezolucija Ujedinjenih nacija 1325 "Žene, mir i sigurnost" koja se bavi uticajem rata na žene i djevojčice kao i učešćem žena u rješavanju konflikta i održivom miru. Bila sam tada u poodmakloj trudnoći i to je posljednja vijest koju sam na internetu pročitala prije odlaska u bolnicu da se porodim. Razmišljala sam o toj Lejli koja će te godine biti punoljetna, o djevojčici koju ću donijeti na svijet. Razmišljala sam i o strahu od nasilja, koje je moje inače sretno i bezbrižno djetinjstvo i djevojaštvo prekidano stalnim uputama "čuvaj se", "nemoj sama po mraku", "neka te neko doprati do kuće", "pazi kada budeš ulazila u haustor".

 

Vjerovatno u jeku skorog milog događaja, ali ipak nepoznatog i novog i bolnog, nisam mogla da se otrgnem od misli da smo kao djevojčice i žene od rođenja, pa dok smo žive prepoznate kao potencijalne žrtve nasilja, a posebno seksualnog nasilja, i to ne samo od potencijalnih počinilaca već i naše same sredine, naših najbližih i porodice.

 

Oktobra 2015. smo obilježavali 15 godina od usvajanja UN rezolucije, popularno poznate kao rezolucija 1325, koja nam je osigurala da kada su u pitanju odbrana, rat, mir i zaštita stanovništva i žene i muškarci imaju učešće i pravo na mišjenje i odlučivanje.  U Bosni i Hercegovini je ova rezolucija doživjela usvajanje prvog Akcionog plana za period 2010-2013 već 2010. godine, zatim osnivanje Koordinacionog odbora za praćenje realizacije rezolucije i plana akcije 2011., potom usvajanje prvog godišnjeg izvještaja o realizaciji Plana akcije iste godine, te usvajanje drugog Akcionog plana za period 2014-2017.

 

Ova rezolucija je u našoj zemlji stvorila sljedeće promjene: povećanje učešća žena u mirovnim misijama sa 3.5% na 24%, povećanje žena pripadnica snaga odbrane sa 5% 2009. na 6.5% 2013.. Isto tako je imala uticaja, zajedno sa drugim zakonodavnim okvirom na povećanje učešća žena na pozicijama odlučivanja, gdje se razmatraju pitanja mira i sigurnosti, kao što je zakonodavna vlast, izvršna, sudstvo, tužilaštvo i diplomatsko-konzularna predstavništva. Ni blizu jednakog učešća sa muškarcima, ali definitivno sa malim koracima naprijed.

 

Broj potencijalnih žrtava trgovinom ljudima je smanjen, pogotovo žena i djevojčica, a napravljeni su i pomaci u vidu zakonskih promjena i odnedavnog UN Women i UNFPA projekta da se pruži pomoć ženama koje su preživjele ratne zločine. Žene u uniformi, koje rade u policijskim stanicama i centrima javne bezbjednosti, u sklopu snaga sigurnosti ili mirovnim misijama, su se udružile, razmjenjuju svoja iskustva i razvijaju aktivnosti podrške članicama, te stvaraju uslova za jednako učešće žena na tim poslovima.

 

Bitno je i to da je se u drugom Akcionom planu usredsredilo na tri osnovne teme: učešće, prevenciju i zaštitu, te da su s posebnom pažnjom razvijeni kvalitativni indikatori i okosnica plana je na konceptu humane (ljudske) sigurnosti. Petnaest nevladinih organizacija radi blisko u saradnji sa institucijama za pitanja rodne ravnopravnosti i drugim vladinim institucijama na realizaciji tog drugog Akcionog plana za implementaciju UN rezolucije 1325 u Bosni i Hercegovini. 

 

Prepreke za realizaciju drugog Akcionog plana, pored uobičajenog nedostatka političke volje izraženog u nedostatku adekvatnih sredstava za finansiranje realizacije, uključuju i nedovoljna usklađenost zakonodavstva iz oblasti sigurnosti i bezbjednosti sa Zakonom o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine. Velika prepreka je i to što se pitanjima prava i podrške ženama koje su preživjele ratne zločine donedavno bavila samo nekolicina nevladinih organizacija. Nekima se ni nakon 20 godina od strahota koje su preživjele nije obezbijedila osnovna zdravstvena zaštita, socijalna podrška, a kompenzaciju da i ne spominjemo. Mnoge su žene već umrle bez ikakve društvene brige, sem one od drugih sapatnica i nekih nevladinih organizacija. 

 

Osnovni problem sa ovom rezolucijom i njenom primjenom, ne samo u Bosni i Hercegovini, već globalno, je jedno suštinsko pitanje. Naime, ona je nastala kao rezultat napora ženskih, feminističkih organizacija i udruženja, koja su prirodom svog djelovanja uvijek bila i antimilitantna, i dio mirovnih mreža, a uvjerenjem da nasilje može prestati samo nenasiljem. Kao što je rekla Zarina Kan: "Nemojte da izgubimo suštinu šta znači biti feministkinja, i dajte da reafirmišemo naše mjesto unutar mirovnog pokreta."

 

Feministkinje su se okupile oko izrade konvencije kako bi zaustavile ratove, a ne kako bi ženama stavile oružje u ruke. Suštinski problem sa realizacijom ove konvencije je to što se ona i dalje bavi samo davanjem jedne rodne perspektive pitanjima mira, sigurnosti, bezbjednosti, umjesto da potiče zemlje koje je realiziju da zaustavljaju postojeće konflikte i da ne ulaze u nove ratove. 

 

Praktičan problem sa ovom rezolucijom i njenom realizacijom, koji prositiče iz ovog suštinskog, je to da one koje su učestvovale u borbi za ovakvu rezoluciju, ne učestvuju više u jednakoj mjeri u njenoj primjeni. Uvijek ću biti prva na svakom skupu kojeg će institucije poput Agencije za ravnopravnost spolova BiH, Gender centra Vlade FBiH i Gender centra Republike Srpske podržati i zdušno pohvaliti. I to na uštrb podrške drugih feministkinja, jednostavno jer znam da su to institucije koje rade sa veoma malim kapacitetom kada je u pitanju broj osoblja i količina sredstava sa kojima raspolažu, a od kojih se očekuje da imaju stručno mišljenje u svakom aspektu našeg života koje se proteže po svim sektorima.

 

Međutim, postoje oblasti u kojima se iz ruku ženskih nevladinih organizacija, iz ruku feministkinja, ne bi smjele neke stvari oduzimati, gdje bi trebalo naći modus da institucije vlasti imaju neku koordinarajuću ulogu, ali da ipak osnovni dizajn akcija kojim će se provoditi ova rezolucija ostane u domenu i vlasništvu feministkinja.

 

Ženski pokret je taj koji donosi direktnu poruku sa terena  o stvarnom stanju i stvarnim potrebama i problemima sa kojima se žene i djevojčice suočavaju. Ovim sadašnjim pristupom, koji je globalno prisutan kada je u pitanju saradnja institucija vlasti i nevladinog sektora u implementaciji rezolucije, ne samo što se takvom realizacijom rezolucije odmičemo od njenog suštinskog postojanja, već time i slabimo ženske nevladine organizacije, umjesto da ih osnažujemo.

 

Iako taj odnos traži posebno razmatranje i diskusiju, baš u primjeni ove rezolucije zorno pokazuje koliko njegov disbalans može dovesti do pogrešnog smjera realizacije osnovnih i prvobitnih nakana. Ženski pokret su pokrenule žene sa terene, što bi se kod nas reklo "iz baze", pa su im se pridružile institucije vlasti s mandatom za rodnu ravnopravnost. Međutim, sada kao da je snaga ženskog pokreta zatajena u tom odnosu, i vjerujem istinski riječima Rut Očinga iz Kampale kada kaže: "Na našoj je generaciji da ne iznevjerimo žene, što ćemo uraditi ako ne budemo dovoljno smione i odvažne u našim zahtjevima."