(Ne)izmjenjeni Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida RS

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida iz 2012.godine stupio je na snagu prije nešto oko mjesec dana. Stanje na terenu, ipak, teško da će se promijeniti.
Iako su najavljene izmjene uskomešale organizacije osoba sa invaliditetom u ovom entitetu, iako izmjene predstavljaju dio prijedloga jedne od krovnih organizacija i iako je prije samog usvajanja zakona o izmjenama došlo do javnih rasprava, kako se čini, one ne predstavljaju (veliki) korak naprijed u zapošljavanju ove populacije.
 
Jedan od najvećih zahtjeva osoba sa invaliditetom je bio uvođenje kategorije radnog asistenta kako u oblasti zapošljavanja pod posebnim uslovima, tako i na otvorenom tržištu rada.
Međutim, ovaj zahtjev ispunjen je samo u pogledu zapošljavanja u radnim centrima iz člana 38. pomenutog Zakona o zapošljavanju invalida, na način da samo javne ustanove sa minimalno zaposlenih 80% osoba sa invaliditetom, odnosno invalida u očima i peru zakonodavca, koji ne mogu da dostignu 50% radnog učinka primjerenog dobi, stručnoj spremi i uslovima rada, uvode kategoriju asistenta u radu, i to internim pravilnikom.
 
Dakle, primjera radi, nekadašnji Zavod distrofičara, odnosno Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, čiji stanovnici svoja prava povremeno traže izlaskom na ulice, sam će određivati kategoriju radnog asistenta, uvoditi neophodan broj asistenata i slično.
 
Međutim, mnogo pogubnije rješenje je to što će određena kategorija osoba sa invaliditetom ostati zatvorena u četiri zida radnog centra, ili, pak, što određene zaštitne radionice npr.za osobe sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama i dalje u rad neće moći uključiti asistente u radu, jer su osnovane mahom pri udruženjima koja se bave zaštitom prava osoba sa invaliditetom, odnosno – nisu javne ustanove.
 
Kako su iz resornog ministarstva pojašnjavali u toku javnih rasprava o nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama, veliki korak je bio i mogućnost samozapošljavanja, u smislu podsticaja za osobe sa invaliditetom.
 
Nijedna izmjena u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zapošljavanju invalida ne odnosi se na ovaj dio zapošljavanja, odnosno, i dalje će se projektno finansirati samozapošljavanje, od kojeg ni osobe bez invaliditeta nemaju gotovo pa ništa u datim privrednim okolnostima u državi.
 
Nadzor nad radom nadležnih institucija u sferui zapošljavanja osoba sa invaliditetom povjeren je organima koji su, po prirodi stvari, bili nadležni za to. Pretpostavićemo, žalbe osoba sa invaliditetom i malverzacije u utrošku dodijeljenih sredstava za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, čiji su počinioci čak i krivično gonjeni, rezultovale su nabrajanjem očitog.
Pitanja koja ostaju otvorena i dalje su na podugačkom spisku.
 
Prvo i u datim uslovima jedno od značajnijih jeste – zašto nije povećan procenat koji plaćaju sve javne ustanove, institucije i sva privredna društva koja ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, kada su ta sredstva osnovni izvor finansiranja samozapošljavanja i olakđica i stimulansa za one koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom?
 
Drugo, ali i pitanje koje tek otvara prostor za raspravu, jeste – ako se stimulansi i olakšice za poslodavce određuju prema procentu invaliditeta uposlenika/ce, zašto nije uveden red u zakonske procente za različite vrste invaliditeta, po uzroku nastanka? Za RVI i dalje će se primjenjivati 40% invalidnosti, za osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta 70% tjelesnog oštećenja, dok gro broj osoba sa invaliditetom između ova dva procenta ostaje – nigdje.
 
I na kraju, kao treće, ne manje značajno pitanje, ostaje samozapošljavanje. U situaciji u kojoj osobe sa invaliditetom u određenim slučajevima ne mogu da se zaposle na ovaj način i u okolnostima u kojima se svaki dan zatvara određen broj samostalnih preduzetničkih radnji, koliko je svrsishodno očekivati da će projekti koji se provode jednom godišnje zaista zadovoljiti potrebe i prava osoba sa invaliditetom na rad i obzbjeđivanje egzistencije? 
 
Bojim se da ovako proklamovana podrška zapošljavanju osoba sa invaliditetom znači tek vizuelno i jezički 'ušminkane' kategorije bez realnog napretka.
 
Ostavite komentar