Osobe s invaliditetom progledale zbog motornih pila

Posljednjih dana brzinom virusa širi se "sramota" zbog dodijeljenih motornih pila osobama s oštećenjem vida. Ova aktivnost, kako mediji navode, provedena je preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u FBiH.
Ne znam zbog čega se ljudi čude motornim pilama u rukama osoba koje ne vide. Zdrav razum je u poimanju invaliditeta odavno izgubio bitku, pa tako u medijima često osvanu naslovi o herojskim osobama s invaliditetom koje su, uprkos svojim nesposobnostima, bolje vidjele srcem nego očima. Tako i s pilama, ritam će pucati otkucaji srca.
 
"Osnovni cilj Fonda je osiguranje uslova da osobe sa invaliditetom i njihovi poslodavci potpuno konkurentno nastupaju na otvorenim tržistima rada", stoji u uvodnoj rečenici na web stranici fonda. Da objasnim i nacrtam još jednom, otvoreno tržište rada u pogledu osoba s invaliditetom ne postoji, i to iz više razloga.
 
Prvenstveno, jer su poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom na nivou statističke greške, toliko da nadležni ni manifestacije nagrađivanja istih ne održavaju više, ili se različitim vezama mapiraju podobni da im se, nerijetko i bez osnova, dodijele priznanja.
 
Sa druge strane, osobe s invaliditetom okreću se specijalizovanim ustanovama koje posluju daleko od tržišnih i opštih uslova, više na nivou socijalnih preduzeća, što, takođe, doprinosi marginalizaciji ove radne snage. Nedostaje osposobljavanje ove populacije, edukacija, obrazovni sistem koji je prilagođen svim vrstama invaliditeta.  
 
Projektno zapošljavanje odavno više ne daje rezultate, često zbog toga što sa prestankom finansiranja projekata prestaje i zapošljavanje. Ova priča se odavno svela na nabavljanje plastenika da mama, eventualno tata, radi u dvorištu dok "nesposobno dijete" sjedi kući. Ove inicijative dolaze od raznoraznih udruženja, koja tako obezbjeđuju sredstva za tekuće poslovanje, u nedostatku zakonski garantovanih sredstava od države, koja sa spuštanjem na niži nivo organizovanja osoba s invaliditetom – isparavaju.
 
Dodajmo dnevne centre zatvorenog tipa - i nema nas nigdje. Ne treba zaobići ni zapošljavanje po udruženjima, gdje propadaju pravnici, profesori, ekonomisti u prebrojavanju markica od lokalne zajednice.
 
Jer, zašto bi njima bilo mjesto po različitim institucijama, poput fondova, ministarstava civilnih poslova, ministarstava rada, obrazovanja i slično, pa i branitelja različitih prava, na usko stručnim pitanjima, uz dodatak posebnog uslova poznavanja tematike invaliditeta, rada u istoj, da na vrijeme kaže - a da malo prikočimo? Nema razloga za takvu besmislicu! Tamo su se već uhljebili veliki dobročinitelji, što infiltrirani iz podobnih udruženja kao maska, što politički podobni, a bogami ako imaju invaliditet, neophodno im je provjeriti stručne kvalifikacije za radno mjesto, pa rodbinske i tazbinske veze. Evo, u Banjaluci znam bar za nekoliko primjera, ali nijednom novinaru nije palo na pamet da  to preispita, jer se radi o malim sirotim invalidiima, pa je bitno da su pozitivan primjer potpuno negativnog zapošljavanja. Hajte, recite gdje je još ispoštovano da na konkursu osoba s invaliditetom ispuni opšte uslove i da to neko uzme kao fakt, pa je zaposli jer lex specialis to preporučuje!
 
I onda se iznenadimo kad osvane vijest da su osobama koje slabo vide ili uopšte ne vide, dodijeljene motorne pile. 
 
Zašto? Šta smo učinili da analiziramo logiku i održivost u projektima za koje prolaznost i odobravanje sredstava zavisi od podudaranja političke pripadnosti rukovodioca i rukovodećih ljudi organizacija osoba s invaliditetom? Eventualno, rođačke, komšijske ili bilo koje treće veze. 
 
Ne vjerujem da će se osoba s invaliditetom naći na poziciji odlučivanja u institucijama koje moraju da rade na poboljšanju prava ove populacije, te njihovom usklađivanju sa garantovanim okvirom u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija, koja je postala pravno obavezujući akt u BiH još 2010. godine. 
 
Ali, da bi se to ostvarilo, i same osobe s invaliditetom moraju da budu aktivnije, umjesto da posmatraju sa strane. Da budu oni koji odlučuju, umjesto onih o kojima se odlučuje.
 
I da prestanu gledati srcem. Odavno nam je potreban glas razuma, i postavljanje pitanja, koje se u mulju bh. društva ne čuje, sve dok na površinu ne isplivaju motorne pile.
Ostavite komentar