Mehmed Mujić: Ne isplati se biti heroj

Mehmed Mujić je magistar društvenih nauka, jedan od rijetkih predstavnika romske zajednice u bh. političkom životu. Razgovaramo o diskriminaciji, izazovima sa kojima se susretao u politici, planovima za budućnost.
Piše: 
Muris Dobrnjić
Podijeli ovaj članak: 
'Završio sam osnovnu školu u općini Kiseljak, rat me je zatekao u srednjoj školi, koju sam pohađao u Tuzli. Završio sam Saobraćajnu školu i počeo sam se baviti romskim pitanjima kao mladi aktivista, postao sam glasnogovornik romskih nevladinih oraganizacija i urednik informativnog biltena. Shvatio sam da je važno da upišem fakultet - upisao sam ga 2001., završio 2006. Radio sam pri Kantonalnoj vladi kao referent za romska pitanja, a 2008.sam izabran u Općinsko vijeće, kao prvi Rom, predstavnik nacionalnih manjina. Svojim radom i angažmanom sam dosta romske djece uključio u obrazovanje, danas imamo oko 800 učenika Roma, a 180 je završilo srednju školu. U vrijeme dok sam  izvršavao sve ove obaveze upisao sam postdiplomski studij na Fakultetu za Tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli gdje sam postao magistar društvenih nauka.''
 
D.: Da li ste se ikada našli u situaciji da budete diskriminisani, kako ste reagovali? 
 
Mujić: Puno puta. Bio sam kamenovan, dijete mi je bilo napadnuto, jer 'lokalci' nisu željeli da Romi žive blizu njih. Kada sam aplicirao Ministarstvu unutrašnjih poslova za Akademiju, rekli su mi da sam niži jedan centimetar od propisanog, a danas gledam policajce koji su niži od mene i rade.  Ove godine na izborima nisam se mogao kandidovati kao Rom za Kantonalnu skupštinu i Parlament FBiH. Zbog svih tih iskustava sam i postao aktivan u romskom nevladinom sektoru. Rasizam, diskriminacija, sagregacija se moraju oštrije kažnjavati, kako bi se omogućila sigurnost svima.  
 
D.: Možete li prokomentarisati slučaj Redže Seferovića?
 
Mujić: Zbog  takvih slučajeva zaista vjerujem da se mora poboljšati zakon, mora se zauzeti ozbiljniji stav prema takvim pojavama. Na primjer, zbog čega se više Roma ne bi uključilo u rad policije, to bi značajno pomoglo da se smanje pradrasude prema romskoj zajednici koje postoje.  
 
D.: Kakva je situacija kada je u pitanju obrazovanje romske djece?
 
Mujić: Saradnik sam za romska pitanja pri Ministarstvu obazovanja Tuzlanskog kantona i posebno mi je težak bio rad sa samom zajednicom, sa roditeljima. Znalo se desiti da na jednog roditelja izgubim sat vremena objašnjavajući važnost i značaj obazovanja i da se njihova djeca trebaju uključiti u obrazovni sistem. Naravno, kada sam video u kakvim uslovima žive ta djeca, da nemaju vodu, struju, da nemaju riješeno stambeno zbrinjavanje, onda sam uvidio koliki je zapravo to problem. Ima otvorene diskriminacije u školama, imamo ogromnih problema, postoji needukovanost nastavnika, kako da se približi romskom djetetu. To dijete nema roditelja koji će sa njim raditi kod kuće, pa je potreban produženi boravak u školi. Najvažniji faktor je motivisati učenike i učenice.  U nekim školama roditelji romskih učenika/ca nisu uključeni u Vijeće roditelja, na primjer. 
 
D.: Kada je u pitanju trenutni položaj Roma u BiH, šta  Vi mislite da bi bilo ključno da se ostvari neki veći napredak i šta planirate u sljedećem mandatu odnosno političkom angažmanu da  uradite da biste doprinjeli boljem položaju Roma?
 
Mujiić: Bilo bi dobro kreirati tim koji bi okupio ljude iz romske zajednice koji su obrazovani, koji imaju kapaciteta da se postave prema svim tim izazovima. Lično ću raditi na toj ideji.  
 
D.: Na Vas je bilo nekoliko napada, da li ste ih prijavili? 
 
Mujić: Najgore je bilo kada sam se kandidovao za Općinsko vijeće Tuzle, tada sam dobio pesnicu u glavu i dobio poruku da bih trebao biti izrešetan. Prijavio sam sve, ništa nije urađeno. Nisam  bio ni svjestan gdje se ja to uplićem i šta je to politika, nisam znao šta me čeka. Nakon toga sam dobio poruku na Facebook-u i to sam prijavio MUP-u, citiraću: „Je*** ti majku cigansku usta, dobro su ti dali, treba cigane sve paliti u Jasenovcu, sve smrdljive cigane“. Opet sam prijavio, opet se ništa nije desilo. U Kiseljaku sam doživio još jedan verbalni napad kada su mi psovali majku i prijetili da će mi odrubiti glavu i da će me ubiti. Napadnut sam i kada je sa mnom bio i devetogodišnji sin u automobilu, zaustavili su me, izvadili iz auta, šutirali nogama. Najgore je što je tu bio moj sin. Nikad nisam saznao koji je razlog za to. Kada su priveli tu osobu, ja sam pitao ko ga je poslao, nisam saznao. Sud je presudio 30 dana zatvora i 15 dana na štetu imovine. Tada sam vidio da se u ovoj državi ne isplati biti heroj.
 
D.:Kako danas hodate gradom nakon svega što Vam se desilo, kako idete kući, kako dolazite na posao? 
 
Mujić: Strah me je te netrpeljivosti, žao mi je zbog svega. Ja želim pomoći svim građanima, ne samo Romima, jer da nije bilo svih građana da meni pomognu, ne bih uspio. Porodičan sam čovjek, imam dva sina, imam kćerku. Kćerka je u Medicinskoj školi u Tuzli, uspješna je, nadam se da će krenuti mojim stopama, ali ne u političkom životu, nadam se da će završiti fakultet, postati doktorica, pomagati drugim ljudima. Vjerujem da neće razdvajati ljude po boji kože, da može afirmisati svoj romski narod i da može predstavljati ono za šta se ja borim. 
 
 
Ostavite komentar