Ruka ruku mije – kolac obadvije

Piše: Milan Džaja

Tekst preuzet sa www.pulsdemokratije.net

Na dan kada je trebala da se održi zabranjena „previše rizična i provocirajuća” Parada ponosa u glavnom gradu srpske nam matice, na youtube.com se pojavio video-rad pod nazivom „Beograd nije, a nije ni da nije.” Razlog za dizanje „intelektualne kuke i motike” po objavljivanju ovog klipa, bio je ni manje ni više nego čin držanja za ruke, ali ne bilo koje dvije ruke, već dvije muške ruke. Te su se dvije ruke pokazale većom prijetnjom našem tradicionalnom naslijeđu nego išta do sada, jer red je valjda da se muškarci „ogledaju na megdanu”, a ne da se vodaju za ruke?

Podrazumijeva se da mediji nisu odoljeli iskušenju, te su spomenuti video eksploatisali kao potencijalno dobru priču. I da su na tome stali, ili se barem potrudili da naprave dobru novinarsku priču, ništa im ne bih zamjerio. No, jedan za drugim, pojavljivali su se jednoobrazni, jednostrani tekstovi s izjavama raznih osoba, listom kvalifikovanih za pravovjerni komentar, kao da su se novinari zakleli da po istom obrascu naprave loše članke.

Van s pederima, imamo mi svoje pedofile!

Press online, čiji se novinar možda najviše potrudio oko iznošenja vlastitog stava u formi „objektivnog novinskog članka”, prenosi izjave političkih zvaničnika koji upućuju na „neprihvatljivo šepurenje pedera koji su se sada, poslije Beograda, okomili na Banju Luku”. Valjda u uvjerenju da je smisao novinarstva u lovu na vještice, novinar nije ni pokušao doći do drugačijih mišljenja, npr. neke organizacije koja se bavi ljudskim pravima ili, na kraju krajeva, samih autora videa. No zato je novinar odlučio da bi diplomirani teolog mogao biti istinski autoritet za ovu priču:

„Predsjednik Mladih SDS-a Boris Jerinić diplomirani je teolog i tvrdi da ne može da prihvati da se neko ponosi nečim što je protiv prirodnih i božjih zakona: Takve stvari nas vode ka odricanju od hrišćanskih, a samim tim i od porodičnih vrednosti. Smisao života je zasnivanje porodice i produžetak vrste i ako neko treba da nas ubedi u suprotno da bismo ušli u nekakve integracije, onda mu najlepše hvala za to. Takvo ponašanje ni u kom slučaju nije nešto čime se treba ponositi – kaže Jerinić.”

Gospodin Jerinić iz svoje pozicije teologa i, valjda, moralnog autoriteta osuđuje šetanje gradom kao neprihvatljivo ponašanje, nešto što će direktno dovesti do negiranja hrišćanskih i porodičnih vrijednosti, šta god to one u ovom slučaju bile. No ako će cijeli sistem vrijednosti kolabirati zato što su se dva muškarca držala za ruke, vrijedi se zapitati o kakvim je to vrijednostima zapravo riječ. Izražavanje ili samo aludiranje na bilo kakav emotivni odnos dva muškarca u javnom prostoru, odnos koji ne podrazumijeva stiskanje pesnica, prijeti da sruši Jeriniću poznati sistem vrijednosti. Stoga ga treba iskorijeniti – emotivni odnos, naime, ne sistem vrijednosti, jer se taj sistem odavno pokazao i dokazao. Biće da upravo zahvaljujući tom sistemu vrijednosti naše tri dominantne vjerske zajednice nedirnuta ugleda izlaze iz skandala s pedofilijom među sveštenim licima. U tim su slučajevima vjerski zvaničnici takođe ustali u zaštitu javnosti i porodičnih vrijednosti. Na vrijeme su shvatili kako javnost nije dorasla tako složenim moralnim dilemama, mogao bi se ko nevičan tome nasekirati pa i u Boga posumnjati, tako da su krivična djela nastojali riješiti u kućnoj radinosti, sve uz pomoć tog tako praktičnog sistema vrijednosti koji za sve ima poseban aršin, da ne bi bilo zabune!

Dekadentne zapadnjačke slobode i napredne domaće siledžije

U online-izdanju Fokusa potrudili su se da, pored političara tradicionalnog kova, porazgovaraju i sa stručnjacima, od kojih je jedan i psiholog Aleksandar Milić koji kaže: „Istupaju javno, a, ipak žele da ostanu anonimni, što se kosi jedno s drugim. Mi smo društvo koje ima svoje vrijednosti i potrebno je da se insistira na očuvanju tih vrijednosti, a ne da se utrkujemo u prepisivanju kvazivrijednosti sa Zapada.” Hajde da nekako oprostimo gospodinu psihologu neupoznatost sa redefinisanjem identiteta i identifikacije u javnim prostorima koji su se otvorili zahvaljujući novim medijima – npr. diskusioni forumi na Internetu gdje su učesnici na određeni način anonimni iako javno istupaju. No malo je teže psihologu oprostiti ksenofobiju.

Sljedeći „relevantni” sagovornik Fokusa je sociolog Ivan Šijaković koji zamagljivanje lica aktera objašnjava njihovim rušilačkim namjerama prema sistemu vrijednosti: „Činjenica je da Evropa nameće te vrijednosti, ali isto tako čini se da i oni sve više shvataju da to nije način. Da bi to zaživjelo, potrebno je da se uruši cijeli sistem tradicionalnih vrijednosti kako bi zagospodarili liberalni principi.” Trebalo bi da gospodin Šijaković, kao sociolog u ovom našem društvu u kom gospodare tradicionalni – iako bih ja prije rekao represivni i violentni – a ne liberalni principi, pokuša izmaštati zašto se prikriva identitet učesnika u videu. Doduše, nije potrebna pretjerano bujna mašta da bi se dokučili prozaični razlozi anonimnosti aktera u kulturi koja javni linč vidi kao nešto znatno konkretnije, da ne kažem – opipljivije, nego metaforu. Takve bi nas prijetnje mogle početi zaobilaziti kad jednom nama zagospodare ti mrski liberalni principi. Za sada u tim principima uživaju samo javni intelektualci poput gospodina Šijakovića, koji nižući besmislice u javnoj sferi entuzijastično upražnjavaju upravo dekadentnu liberalnu slobodu govora i uvjerenja.

Dalje, nikako ne mogu da shvatim na šta se „to” tačno odnosi, kada gospodin kaže „da bi to zaživjelo”. Činjenica nije da Evropa nameće „te i takve” vrijednosti, činjenica je da Evropa ni sama nema jedinstven stav u pogledu npr. prava homoseksualaca, kao ni o mnogim drugim pitanjima. Ali je isto tako činjenica da poštovanje ljudskih prava, koje Evropa kao nameće, jest jedna od međunarodno-pravnih obaveza koje je ova država preuzela i kroz Ustav. Nije tu u pitanju nikakva kulturna začkoljica niti moralna dilema – mi smo jednostavno potpisali neke dokumente, a to u tom iskvarenom svijetu nešto znači – znači da ćemo sve ljude, ne samo one podobne, tretirati ravnopravno.

Komad ljudskog mesa za komad zemlje – tradicija?

Kako niko od navedene gospode ne objašnjava na koje se to tradicionalne vrijednosti pozivaju, a traže od nas da ih dalje njegujemo štiteći ih od nakaradnih zapadnjačkih običaja, osjetio sam potrebu da dokučim o čemu uopšte govore. Možda je to tradicionalna međunacionalna ljubav koja vlada na ovim prostorima, beskompromisno prihvatanje različitosti i neistomišljenika? Tradicionalno patrijarhalni odnos prema ženi u društvu? Naš odnos prema ostavštini predaka u vidu kulturno-istorijskih spomenika, za što su sjajni primjeri tvrđava Kastel i džamija Ferhadija u centru Banjaluke? I neizostavni dio naše tradicije – tradicionalno ratno naslijeđe tradicionalno ratničkih mužjaka?

Biće da su gospoda ipak u pravu. Kod nas je tradicionalno prihvatljiv fizički kontakt dvojice odraslih muškaraca samo u toku obračuna, štaviše, takav je kontakt poželjan. Zato držanje za ruke uspijeva poljuljati tradiciju, a „mlaćenje” komšije zbog pomjeranja međe za dva metra prolazi neopaženo, ili čak nailazi na odobravanje, jer komad zemlje ovdje odavno vrijedi više no komad ljudskog mesa, pa i cijelo ljudsko čeljade. Cijeli sistem vrijednosti koji se prozvana gospoda upiru da odbrane i sačuvaju zasniva se na njegovanju nasilja i zakonu jačega. Sasvim je jasno da u takvom sistemu vrijednosti držanje za ruke dvojice potencijalnih ratnika udara na same temelje društva.

Kako se takvo društvo, koje ne može podnijeti ni podsjećanje na postojanje homoseksualaca, a kamoli prizor homoseksualne ljubavi, misli uklopiti u okvire savremene demokratije, međutim, nije jasno. Očigledno je da se ono za sada ni ne misli zapitati nad svojim tradicijama. U međuvremenu je i video-klip uklonjen sa Youtube. Mi, kao autori performansa koji je (kako smo napisali – samo nas niko nije čitao) „imao za cilj ispitivanje, testiranje i pomjeranje granica slobodoumnosti Banjalučana”, ipak nismo bili sasvim neuspješni. Granice smo definitivno spoznali, kao i činjenicu da ih nećemo tako lako pomjeriti – jer ovdje svaki kolac pomjeren s međe na kraju završi na nečijim leđima!

Zaista, držanje za ruke u ovoj zemlji može prouzrokovati nasilje.