Forum teatar: Generalna proba pred revoluciju

Sudbine mnogih ostanu zauvijek zapečaćene i izgubljene u bezizlaznom krugu nasilja, nepravde i isključenja, ponekada samo zato jer nije bilo dovoljno hrabrosti da se istupi sa nekim drugačijim obrascima ponašanja od onog kojem se većina prikloni. Većina, neutralna i velika, bira šutnju kako bi njome izbjegla konflikt i bira nemiješanje kako bi ostala u komfornoj zoni nijemog posmatrača. Takvo okruženje poslušne većine i potlačene manjine, otvara sve prostore ovog svijeta za vladavinu nekolicine – nasilnih i samoživih.

 

Augusto Boal, brazilski reditelj, pisac i aktivista, vjerovatno je uvidio ovakav poredak svijeta kada je 1971. godine osmislio umjetnički koncept koji je trebao pružati šanse - nove početke i bolje krajeve, i izvući hrabrost iz svakoga ko može biti dio promjene – a svako to može. Taj novi umjetnički koncept nazvan je forum teatar ili teatar potlačenih i bio je namijenjen svima; tlačiteljima kako bi uvidjeli šta njihovo ponašanje čini od života drugog čovjeka, i potlačenima i neutralnoj većini, kako bi uvidjeli da izlaz postoji.

 

Riječ je, dakle, o jedinstvenom pozorišnom konceptu, u kojem nema jasne granice između glumaca i publike, jer ni glumci, a ni režiseri, nemaju kontrolu nad predstavom. Predstava u jednom trenutku postaje svačija i svako iz publike ko ima potrebu da zamijeni ulogu nekog glumca i odvede predstavu u drugačijem pravcu, može to učiniti. Tako, do kraja predstave, potlačeni pronađu način da se izbore i promijene svoj nepovoljan i degradirajući položaj i sve to kroz igru sa jasnim pravilima koja se moraju pratiti. 

 

Istina je da život nije na pozornici i da u stvarnom svijetu žive mnogo okrutniji tlačitelji i postoje mnogo kompleksniji problemi koji počinju od trenutka nečijeg dolaska na svijet, i da bi se, stoga, moglo reći da forum teatar simplificira ozbiljnost i specifičnost svake pojedine situacije, ali od njega niko i ne treba očekivati trenutnu promjenu. Sam Boal podržao je ideju da teatar nije revolucionaran sam za sebe, već da je proba pred revoluciju. 

 

 

Teško je reći da postoji situacija u kojoj se koncept forum teatra ne bi mogao primijeniti za rješavanje problema. Iako je nastao sa specifičnim ciljem da se bavi lokalnim socijalno-političkim problemima, uskoro je zaživio širom svijeta i filtirirao ogoman spektar svakodnevnih situacija nepravde i tlačenja. Koristili su ga radnici i radnice, učitelji i studenti, umjetnici, nevladine organizacije, djeca i odrasli. Teatar potlačenih za neke je postao profesionalno usmjerenje, a neke zajednice u njemu vide najveći potencijal za promjenu. Djeluje da ne postoji takva problematika koja nije pogodna za forum teatar.

 

U Indiji je forum teatar iskorišten kako bi studenti medicine i doktori prihvatili bolje načine za komunikaciju sa pacijentima, ali i kako bi se ostvarile promjene u formalnom obrazovnom sistemu. Boalove ideje bile su široko prihvaćene u Mozambiku, nakon završetka građanskog rata 1992. godine kada su pomogle u procesu pomirenja, kao i kod diskusija o izbjegavanju minskih polja ili o glasanju na prvim demokratskim izborima u toj zemlji. Jedna od najpoznatijih organizacija u svijetu koja se primarno bavi forum teatrom zove se Jana Sanskriti iz Zapadnog Bengala. Ukupno 30 teatarskih timova ove organizacije čine muškarci i žene iz zemljoradničkih porodica koji redovno postavljaju performanse u svojim selima i okolini i diskutuju o aktuelnim problemima.

 

Teatar potlačenih nema svoj kraj, jer sve što se desi u njemu, mora se produžiti u životu, piše Boal. Njegova lokacija je na granici između fikcije i realnosti, na granici koja se mora preći. Ako predstava počne u fikciji, njen cilj je da postane integrisana u realnosti, u životu. Glumci smo svi, i biti građanin ne znači živjeti u društvu, nego mijenjati ga.

 

„Ne bi li bilo prelijepo vidjeti plesni komad gdje plesači plešu u prvom činu, a zatim u drugom publici pokažu kako da pleše? Ne bi li bilo prelijepo vidjeti mjuzikl gdje u prvom činu glumci pjevaju, a u drugom svi pjevamo zajedno?...To je... kakvi bi umjetnici trebali biti – trebali bismo biti kreatori i, također, učiti publiku kako da budu kreatori, kako da prave umjetnost, tako da tu umjetnost svi zajedno možemo koristiti.“