Inkluzija – riječ s previše značenja

Kad je napunio šest godina, Andrej iz Prijedora upisao je školu zajedno sa svojim vršnjacima. Ali kao dijete s intelektualnim teškoćama, u razredu je brzo počeo nailaziti na probleme.
"Ako drugo dijete ustane iz klupe, to je normalno. Ako Andrej ustane, to je problem, automatski me se zove. Ako se druga djeca posvađaju, to je normalno. Ali ako on uzvrati na provokacije, to je problem jer je dijete s posebnim potrebama", kaže njegova majka, Zorana Jošić, tvrdeći da prijedorske škole nemaju kadar osposobljen da provodi inkluzivno obrazovanje. 
 
Negodovanje učiteljice da s njim radi i njeno samovoljno skraćivanje nastave za Andreja neki su od razloga zbog kojih ga je majka, tri godine kasnije, prebacila u Centar "Sunce", prijedorsku obrazovnu ustanovu za djecu s razvojnim teškoćama. 
 
"Inkluzija nije ono što bi trebala biti", dodaje Zorana, koja poznaje veliki broj roditelja koji su svoju djecu odlučili ispisati iz redovnih škola i prebaciti u Centar "Sunce". Tu, kaže, njihova djeca imaju bolji tretman i više pažnje. 
 
Zbog loših iskustava drugih roditelja, Jelena Sadžak, majka dvanaestipogodišnjeg Lazara s višestrukim smetnjama, svog sina nije ni pokušavala upisati u redovno obrazovanje.
 
"U školama nema asistenta koji bi vodio računa o njemu, tako da smo ga odmah dali u Centar Sunce", kaže Jelena. 
 
Osim što nema asistenata u nastavi za djecu s teškoćama, i stručni kadrovi za rad s ovom djecom u redovnim školama su malobrojni. Logoped koji radi sa 130 djece nije u stanju opslužiti sve potrebe. 
 
Iako su Jelena i njen suprug generalno zadovoljni uslugama u Centru "Sunce", svaki dan moraju nalaziti nova rješenja za njegovo čuvanje poslije nastave. Tzv. "produženi boravak u školi", koji je i uveden na insistiranje roditelja, i dalje je puno kraći od njihovog radnog vremena.  
 
Defektologinja i nekadašnja direktorica Centra "Sunce", Milena Šljokavica, smatra da bi barem polovina djece koja pohađaju Centar "Sunce" mogla ići u redovne škole kad bi u njima imala podršku stručnog osoblja.
 
"Djeca u tzv. specijalnim školama su na gubitku jer nemaju socijalizaciju s vršnjacima i nedostaje im vršnjačko učenje", kaže Milena. 
 
Ali i sama socijalizacija mora biti prilagođena. Gorana Babić, majka dvadesetjednogodišnje Jelene, prisjeća se da su s njenom kćerkom u istom razredu bila i vaspitno zapuštena djeca koja su je neprestano zadirkivala. 
 
"Ona se u tome svemu gubila. Ona je izgubila volju za čitanje, za pjesmice i za pjevanje, za sve što je ranije voljela", kaže Gorana.  
 
Obrazovni sistem ni u ovom slučaju nije našao rješenje. 
 
"Inspektorica za inkluzivnu nastavu mi je rekla da bi za moju kćerku bilo bolje da bude kod kuće nego u školi", dodaje Gorana. 
 
Gorana, Jelena i Zorana neke su od majki okupljenih oko Udruženja roditelja djece s posebnim potrebama "Neven" u Prijedoru. U okviru "dnevnog boravka" u "Nevenu", jedinog takvog mjesta u Prijedoru, njihova djeca učeštvuju u različitim obrazovnim i radnim aktivnostima i druženjima. Gorana kaže da je njena kćerka tek tu ponovo počela uživati u socijalizaciji i vratila se svojim hobijima. Ipak, sredstva za rad nalaze samo putem donacija, a opštinska sredstva mogu dobiti samo ako od vlasti dobiju dozvolu za dnevno zbrinjavanje djece.  
 
Vesna Berić, predsjednica udruženja "Neven", jednog od najstarijih udruženja u Prijedoru, kaže da je ovo mjesto njihova sigurna zona. Prostorije udruženja prilagođene su djeci s teškoćama i imaju prilaz za djecu u kolicima.  
 
Centar "Sunce", s druge strane, dobro je opremljen, ali je izgrađen - na sprat. Tzv. "senzorna soba", specijalizovana prostorija namijenjena prvenstveno radu s djecom s poremećajem pažnje, na spratu je zgrade koja nema lift. To znači da nastavnici, ili sami roditelji, djecu moraju nositi uz stepenice svaki put kad idu na tretmane.
 
"Napravljen je kao da je napravljen za zdravu djecu, a ne za djecu ometenu u razvoju", navode roditelji. 
 
Inkluzivno obrazovanje u Prijedoru ima previše značenja, pa tako i obrazovno usmjeravanje djece srednjoškolskog uzrasta. Dušanka Vranješ, majka dvadesetčetverogodišnje Svjetlane kaže da je njena kćerka, bez obzira što ima jako oštećen vid, bila upisana u Srednju tekstilnu školu.
 
"Bila je tekstilna škola i škola za kuvara. Zašto su oni nju opredijelili za tekstilnu, to ja ni sama ne znam", kaže Dušanka. 
 
Svjetlana je školu završila 2012. godine i od tada je na birou. 
 
"Mi sa zdravim vidom imamo problem uvući konac u iglu, a kamoli ona. Nemoguće je (...) ona je dobila tu neku diplomu, ali ne može raditi", kaže Dušanka. 
 
Kad izađu iz obrazovnog sistema, osobe s teškoćama nailaze na brojne prepreke pri zapošljavanju. Ova djeca često nemaju standardnu brzinu i ne mogu ispuniti traženu normu, što poslodavce obeshrabruje da im daju šansu za zaposlenje.
 
"Mi se možemo zavaravati da je to jer nema posla. I kad bi bilo, oni bi dobili otkaze nakon dva - tri mjeseca", tvrdi Vesna, i sama majka djeteta s teškoćama u razvoju. 
 
To, s druge strane, uzrokuje njihovu društvenu isključenost i siromaštvo i produbljuje problem cijelog sistema. 
 
U prijedorskom Centru za socijalni rad registrovano je petstotinjak osoba s intelektualnim teškoćama, ali taj broj nije pouzdan pokazatelj veličine problema. Neke osobe nikad nisu evidentirane i „kategorizovane“, često i zbog straha od predrasuda i diskriminacije. 
 
Međutim, prijedorski roditelji djece s teškoćama u razvoju istrajni su u borbi za njihova prava.
 
"Ne tražimo mi put na mjesec, tražimo samo život dostojan čovjeka, koji oni zaista zaslužuju", kaže Vesna. 
Ostavite komentar