Inkluzija u Brčkom: Na dobrom putu ka obrazovanju bez diskriminacije

U Brčkom djeca sa lakšim poteškoćama u razvoju idu u redovan razred, dok učenici s težim poteškoćama u razvoju pohađaju specijalna odjeljenja u redovnim školama.
Piše: 
Ana Kotur
Foto: 
Ana Kotur
Podijeli ovaj članak: 
Pravo na obrazovanje djece sa poteškoćama u razvoju u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine počinje sa članovima 49. i 50. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama ove teritorijalne jedinice. Prema ovom članu, djeca koja imaju 'manje psihofizičke tegobe' i koja trebaju učiti uz pojačan nadzor psihologa, pedagoga, logopeda i defektologa, školuju se u redovnim odjeljenjima redovnih osnovnih škola. Istovremeno, djeca koja imaju 'izraženije tegobe u psihofizičkom razvoju' pohađaju nastavu u posebnim odjeljenjima redovnih osnovnih škola, po adaptiranom nastavnom planu i programu  U tom slučaju, uključena su u program rehabilitacije i resocijalizacije.
 
"Brčko je jedinstven primjer u zemlji i regionu da su učenici s umjerenim i težim poteškoćama uključeni u posebna odjeljenja u redovnim školama. Osim toga, razvili smo i uključivanje učenika koji na ovaj način pohađaju nastavu na različite vještine, radi socijalizacije i druženja i s učenicima bez poteškoća", objašnjava Slobodan Brkić, defektolog u Trećoj osnovnoj školi u Brčkom.
 
Naglašava da je osnovna razlika između ova dva oblika po kojima se provodi obrazovanje individualni pristup učenicima i razvoj adaptiranog nastavnog programa za svakog učenika u posebnom odjeljenju.
 
"Morate dobro opservirati dijete, i za svako dijete izrađujemo individualni plan, u kojem je najznačajniji interes i potreba djeteta, bez obzira na ograničenja koja dijete ima. Razvijaju se preostale sposobnosti kod djeteta, kako bi ono dostiglo svoj puni potencijal", ističe on.
 
Djeca s umjerenim i težim poteškoćama, shodno zakonskim odredbama, u obrazovnom sistemu ostaju do 19. godine života, nakon čega njihovo školovanje prestaje, te bivaju upućeni na socijalna davanja, poput dodatka za pomoć i njegu druge osobe. Takođe, u najvećem broju slučajeva oduzima im se radna sposobnost.
 
"Bit svega je da, za to vrijeme, učenike osposobimo za samostalan život. Program je tako koncipiran da postanu samostalni u svakodnevnom životu, da obavljaju jednostavne kućne poslove i da se mogu samostalno kretati ulicom, primjerice", kaže Brkić.
 
Govoreći o inkluziji kao čitavom sistemu obrazovanja, on smatra da je čitav proces prilično ad-hoc uveden u obrazovni sistem, bez konkretne pripreme nastavnog osoblja. Reći će, Brčko je i po tome jedinstveno, jer ima na desetine stručnih saradnika koji pokrivaju rad svih škola i pružaju podršku svim nastavnicima u radu.
 
Od 5.969 djece u osnovnim školama u Brčko distriktu u ovoj školskoj godini, upisano je 688 djece sa poteškoćama u razvoju. Prati ih 12 pedagoga, 6 psihologa, 19 defektologa i 3 socijalna radnika, kao i 19 asistenata u nastavi, te jedan asistent u pripremi u nastavi.
 
U Prvoj osnovnoj školi, vrlo su zadovoljni podrškom koju dobijaju.
 
"Stručni tim se sastoji od defektologa oligofrenologa, školskog pedagoga, školskog psihologa kao stalno zaposlenih, a dopunjen je sa nedostajućim stručnim saradnicima – logopedima koji pokrivaju centralnu i područne škole jedan dan sedmično, zatim defektologom surdoaudiologom i defektologom tiflologom. Insistiramo na radu sa roditeljima i sa nastavnim osobljem, jer su oni ssvakako partneri u procesu obrazovanja", naglašava Majda Balvanović iz Prve osnovne škole.
 
Djeca sa poteškoćama u jednoj od područnih škola koja pripada Prvoj osnovnoj školi imaju priliku boraviti u prostorijama specijalno opremljenim za stručni rad sa njima. Osim djece, ovdje ključne informacije nalazi i nastavno osoblje. 
 
Područna škola Prve osnovne škole
 
"Uključujemo se u sve vidove edukacije, akcije, obilježavanje bitnih datuma, kako nastavno osoblje, tako i đaci. Nastojimo njegovati inkluzivni etos škole, radimo na inkluzivnoj kulturi, politici i praksi, što kroz nabavku potrebnih materijala, što kroz sam raspored i rad u školi", ističe Balvanović. U preostalim objektima nedostaje im prostora za rad striktno sa djecom sa poteškoćama. Dostupnu opremu i sredstva za rad, tako raspoređuju, shodno potrebi svake od škola. Za opservaciju djece, bez obzira na to da li u obrazovni sistem ulaze nakon procesa procjene stručnog tima, sa rješenjem koje sadrži i preporuku o obrazovanju ili bez istog, koriste najčešće kompletan prvi razred. Međutim, opservacija se, prema njenim riječima, nastavlja i u toku ostalog školovanja.
 
"Nikad bez znanja roditelja ne upućujemo dijete na kategorizaciju. U našoj školi, tražimo i stav roditelja – kako roditelj doživljava svoje dijete, stručni saradnici daju mišljenje i kompletiran zahtjev šaljemo u Centar za socijalni rad. Dešava se da roditelj nije naklonjen kategorizaciji, ali na kraju shvati da je sve što prilagođavamo u najboljem interesu djeteta", objašnjava sagovornica.
 
Asistente u nastavi najčešće traži škola kao obrazovna institucija. Balvanović s asistentima radi svakodnevno, te naglašava da je neophodan kontinuitet prisustva asistenata uz dijete. Vidi ih i kao nosioce razvoja inkluzije u budućnosti, s aspekta pedagoške struke i neophodnog iskustva rada sa djecom.
 
"Asistenti nam se često mijenjaju. Kada se već dijete navikne, kada se roditelj navikne, kada se ostala djeca i nastavno osoblje naviknu, a imamo obučene asistente, mnogo je lakše nego kada u nastavu kao asistent ulazi osoba koja nije imala puno dodira sa djecom, posebno sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Nedostaje im i posebne edukacije u ovom smislu, zbog čega se zaista nadam da će neki od fakulteta u svoje programe uključiti i obučavanje asistenata u nastavi", kaže Balvanović.
 
Insistira i na uključivanju tipične djece u odjeljenju u rad sa djecom sa poteškoćama, da nijedno dijete ne bi bilo izolovano i da bi se razvijala.
 
U Drugoj osnovnoj školi inkluziju smatraju dijelom tradicije. Nemaju pun sastav stručnog tima, ali dopunjavaju ga potrebnim osobljem iz drugih škola.
 
"Djeca više nisu izložena predrasudama, kako je to nekad bilo prisutno, kad su sklanjana u specijalne škole, po kućama i slično. Djeca su uključena u svoje vršnjačke grupe, učestvuju u svim aktivnostima, prihvaćena su", ističe Esmeralda Memišević, psihologinja u ovoj školi.
 
Upravo ovaj aspekt inkluzije smatraju najbitnijim. Na putu do njega, ključna karika je, naglašavaju, roditelj kao partner u procesu obrazovanja, asistent kao neko ko je u mogućnosti i ko se djetetu posvećuje mnogo duže nego što to mogu stručni saradnici i dijete, sa kojim rad počinje i prije samo ulaska u školu.
 
Kao pozitivan primjer ističu i rad sa djevojčicom s oštećenjem vida, koja je u redovno obrazovanje ušla iz vrtića u neposrednoj blizini škole. U vrtiću je takođe imala asistenta, u nastavi sa njom radi tiflopedagog i asistent.
 
"Rad sa tiflopedagogom je bio isključivo jedan na jedan, a sada dobar dio odrađuje asistent u nastavi. To je negdje i logično, jer stručni saradnik radi sa svom, a ne samo sa jednim djeteteom s određenom poteškoćom. U nastavi koristimo Brajevu mašinu i papir, a udžbenike smo dobili iz Centra za odgoj i obrazovanje u Derventi", kaže Ademir Poljić, tiflopedagog koji ovdje popunjava stručni tim shodno potrebama škole.
 
U jednom su svi saglasni – rad sa djecom sa poteškoćama nije konačno i definitivno uobličen i spada u proces koji se nadograđuje s vremenom i stečenim iskustvima. Njihovo je, kažu, da ne posustaju i ne odustaju.
Ostavite komentar