Zaštita od nasilja u porodici u Brčkom konačno u zakonskom okviru

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Brčko distriktu usvojen je krajem februara. O radu na regulativi u ovoj oblasti i dugom usaglašavanju zakona, razgovaramo sa Lidijom Ljubojević, predsjedavajućom Komisije za ravnopravnost polova Skupštine DB.
Piše: 
Ana Kotur
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
D.: Koliko dugo traje procedura vezana za donošenje zakona koji bi uredio oblast borbe protiv nasilja u porodici?
Procedura za donošenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici krenula je na inicijativu Komisije za ravnopravnost polova Skupštine Brčko distrikta. Sama komisija je formirana 2013.godine, nakon mog prvog mandata u Skupštini i saznanja da tu komisiju još uvijek nemamo, iako je prema Poslovniku o radu morala biti formirana još prvog dana kad i sva ostala tijela.
Nakon formiranja Komisije i razgovora sa nevladinim sektorom, uvidjelo se da postoji jedna zakonska šupljina – svi govorimo o nasilju a nedostaje karika kako bi se problem nasilja u porodici efikasnije rješavao. Razmjenjujući iskustva sa izabranim predstavnicama u skupštinama entiteta, te na nivou BiH, uvjerila sam se da je rad komisije koja će se baviti pitanjima ravnopravnosti polova neophodnost, a nakon određenih edukacija i pokrenula pitanje rada komisije u Skupštini Distrikta. Nakon toga, aktivnosti i rad komisije su pokrenuli značajna pitanja, poput Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
 
D.: Kako je tekla procedura i u kojoj je fazi trenutno rad na ovom Zakonu?
Gradonačelnik je formirao Komisiju kojoj je predsjedavajuća bila gospođa Nataša Stevanović, kao šefica Odjeljenja za socijalnu zaštitu. Nakon dvije godine čekanja, stalno sam postavljala pitanja i insistirala da se zakon nađe u skupštinskoj proceduri. Govorilo se i o usaglašavanju sa zakonom u Republici Srpskoj, koji je u ovoj oblasti pretrpio određene izmjene, a potom i o usaglašavanju sa pravom Evropske unije. Zakon je proslijđen iz Vlade Brčko Distrikta prema Skupštini, ušao je u proceduru u sjednici održanoj tokom februara mjeseca i konačno i usvojen krajem prošlog mjeseca.
 
D.: Koliko Zakon prati rješenja entiteta?
Mislim da je usaglašen sa zakonom koji se primjenjuje u Republici Srpskoj i mislim da će omogućiti brže i efikanije djelovanje institucija u postupku zaštite same žrtve. Nadam se da će skratiti i vremenski period u kojem će žrtva nasilja doći do zaštite koja joj je neophodna.
 
D.: Jedna od tačaka polemike je i pitanje sigurne kuće. Još je nacrt zakona predviđao ovaj institut. Gdje bi usvojeni tekst zakona trebao ići, u ovom smislu?
Nacrt Zakona se uglavnom bazirao na odstranjenje nasilnika iz porodice i na zabranu približavanja žrtvi, a sigurna kuća je pitanje političke odluke.
 
D.: Ima li prostora za sigurnu kuću? Pominjalo se pitanje mjesta formiranja sigurne kuće, sredstava finansiranja i slično.
Sigurna kuća je bila tema tokom svih razgovora o Zakonu i tokom čitavog procesa rada na zakonskim rješenjima. U jednom trenutku, imali smo i političku saglasnost za osnivanje sigurne kuće, čak i stav gradonačelnika da će podržati finansiranje rada sigurne kuće.  Međutim, postojale su i organizacione smetnje, a uzevši u obzir i iskustva iz okruženja, još uvijek nismo donijeli definitivnu odluku, jer nedostaje nekoliko informacija – da li je sigurna kuća zaista neophodna ovdje, šta dobijamo sigurnom kućom ili da li će  usmjerenje na odstranjenje nasilnika donijeti bolji rezultat.
 
D.: Kako se odvija proces zaštite žrtve od nasilja u porodici, u trenutku u kojem zakon još nije stupio na snagu?
Evidenciju o nasilju vode službenici policije, ukoliko im sama žrtva prijavi nasilje. Ukoliko prijava upućuje Centar za socijalni rad, policija je prvi sljedeći nadležni organ i potom se formiranjem predmeta u tužilaštvu se zatvara krug prijave nasilja. Mislim da će sam zakon omogućiti efikasniji rad i brži pristup žrtvi nasilja.
 
D.: Osim Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koje mehanizme je sama Komisija za ravnopravnost polova Skupštine BD promovisala u smislu zabrane diskriminacije, zaštite od diskriminacije i zaštite od nasilja u porodici?
Tolerancija na nasilje je nulta, što smo kroz cjelokupan rad promovisali. Radili smo na buđenju svijesti naših građana, odlaskom prema mjesnim zajednicama i prema građanima, ne čekajući da se oni obrate nama sa problemom. Ovo je dosta rijetka aktivnost, da jedna skupštinska komisija istupa prema građanima, možda je slične aktivnosti imala jedino Komisija za budžet izlaskom na teren. U zajednicama smo razgovarali i sa predstavnicima sva tri konstitutivna naroda i sa predstavnicima nacionalnih manjina o pitanjima koja se tiču njihovog pristupa nasilju – kako reaguju na nasilje, šta preduzimaju, koliko je razvijena empatija, kako percipiraju obavezu prijave nasilja i odgovornost u slučaju prijave nasilja, te koja su im prethodna iskustva.
Komisija je doprinijela u ovoj oblasti da se počne razgovarati o nasilju sa institucionalnog nivoa.
 
D.: Kako uključiti pitanje prava marginalizovanih grupa žena na zaštitu od nasilja, ali i u pitanja postizanja ravnopravnosti polova uopšte?
Mislim da je, osim  rada skupštinskih komisija i rada sa nevladinim sektorom, značajno maksimalno uključivanje medija u ovoj oblasti. Moramo raditi na edukaciji i svim ženama  sve informacije moraju biti svakodnevno dostupne. Naš balkanski, tradicionalni, stoljetne navike i pristup ženama uopšte moramo mijenjati i isto toliko raditi na mijenjanju svijesti.
Žene moraju steći povjerenje u institucije i moraju početi raditi na sebi jer zaslužuju jednaka prava kao i drugi pol.
 
D.: Šta biste izdvojili kao najbitniji alat za postizanje ravopravnosti?
Obrazovanje, svakako i ekonomsku nezavisnost, jer sve žene koje su ekonomski zavisne, a nažalost, u velikom su broju, ne odlučuju se na samostalan iskorak naprijed i da ne trpe torturu.
 
Ostavite komentar