Licenca za šikaniranje

Temeljito popljuvana Bolonja konkretizovala je studentska prava o ispitnim procedurama i slobodom izbora. Opstrukcija nastavničke kaste motivisana je odbranom privilegija, ali se predstavlja kao posljednja odbrana humanistike.
Piše: 
Nenad Veličković, foto:www.diskriminacija.ba
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 

Zakon je usvojen nakon javne rasprave u kojoj niko nije učestvovao. Teorija o akademskoj relativnosti sastoji se od niza dokazanih teorema, poput teorema o ispitima: Pola sata ispita u profesorovom kabinetu jednako je četiri sata studentskog čekanja pred vratima kabineta.

Jedan sat sjedenja iza vrata traje koliko i osam sati čučanja ispred. Zašto studenti i studentice čuče? Zato što u čekaonicama, u šta se za vrijeme ispita pretvore fakultetski hodnici, nema ni stolica ni klupa. Ne čuče samo oni koji odluče da sjede na podu.

Zašto se ti ispiti ne održavaju u učionicama? Zato što to nije po Zakonu akademske relativnosti. Zašto se bolje ne planira ispit, i ne zakaže konkretnim studentima konkretan termin rezervisan za njih da pristupe polaganju? Zato što bi to osporilo Zakon akademske relativnosti.

Jednako tako radna sedmica za profesore traje četrdeset sati a za studente dvjesto. Zašto ne traje isto? Zato što bi to bilo protivzakonito akademskom relativitetu. I zato profesoru za potpis u indeks treba petanest sekundi studentima nekoliko sedmica. (Ako postave dobru zasjedu, onda i manje.)

Akademska teorija relativnosti počiva na nekoliko aksioma:

1. Svi studenti su sredstva za rad.

2. Studenti koji nisu sredstva za rad su sirovine.

3. Studirati se može džaba ali ne može besplatno.

4. Autoritet su profesori a ne činjenice.

5. Student ne ujeda ruku koja mu pruža nogu.

6. Student malo jede ali svašta proguta.

7. Bolje sutra nezaposlen nego danas besposlen.

Aksiomi se ne dokazuju i ne preispituju. Oni pouzdanost duguju dugoj tradiciji degradiranja humanistike na karijerističku matematiku u kojoj papagajska pamet i kameleonska vještina vrijede više od svih humanističkih vrlina zajedno. Inače vlasnici konvertibilnih istina ne bi prolazili kroz studente kao paunovi kroz jata ćurana, ili kao stare kuke kroz dvorede guštera.

Temeljito popljuvana Bolonja (i možda je to razlog da se živa zakopava!) konkretizovala je studentska prava u vezi s radnim opterećenjima, ispitnim procedurama i slobodom izbora. Opstrukcija nastavničke kaste da ta prava prihvati i poštuje motivisana je odbranom privilegija, ali se predstavlja kao posljednja odbrana humanistike.

Nezamislivo je, iz te kastinske perspektive, da studenti i profesori budu ravnopravni, da za ljude okupljene oko istog cilja važe isti standardi, da dijalog i saradnja zamijene salijevanje znanja, da proces poučavanja umjesto na strahu (Student kad mu vidi oči ni da bekne ni da skoči.
 Student ne sme da se brani, nastavnik se strahom hrani....)
 počiva na povjerenju.

Nema je u definiciji diskriminacije, ali bi je kao mogućnost trebalo uvesti: diskriminacija po osnovu obrazovanja. Ne toliko zbog opasnosti od diskriminacije, koliko zbog opasnosti od obrazovanja, shvaćenog kao licenca za šikaniranje.

Ostavite komentar