Četiri mita o silovanju: Učvršćivanje srama kod žrtava silovanja

Veliki broj preživjelih ratnog seksualnog nasilja još uvijek se suočava s društvenom stigmom koju prati silovanje. To otežava pristup pravdi, istini i socijalnoj zaštiti preživjelih, ali i izvođenja pred pravdu počinitelja ratnih zločina.
Piše: 
Jasna Kovo
Foto: 
Radio Kameleon
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Prema nezvaničnim podacima, u BiH je zabilježeno preko 20.000 slučajeva silovanja žena tokom rata 90-ih. Broj silovanih muškaraca nije poznat, iako se procjenjuje da ih je bilo na hiljade.
 
Na sjednici Generalne Skupštine Ujedinjenih nacija u septembru 2017. godine pokrenuti su „Principi za globalnu akciju“, vodič za sprečavanje i rješavanje stigme povezane s ratnim seksualnim nasiljem. Kao doprinos ovoj globalnoj akciji, nastao je i Izvještaj TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini  „Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje – prebacivanje tereta sa preživjelih na počinitelje“ autorice Kyle Delbyck. 
 
''Sama je kriva, društvo kaže''
 
Izvještaj predstavlja prvu studiju ovakvog karaktera, zasnovanu na slučajevima silovanja tokom rata u BiH, rasvjetljavajući rodno utemeljene predrasude koje prožimaju slučajeve ratnog seksualnog nasilja.  Također, prikazuje kako se četiri mita o silovanju – promiskuitet, pristanak, kredibilitet, sram – ispoljavaju tokom kaznenih postupaka te su ponuđene konkretne preporuke svim bitnim strankama kako bi se žrtvama silovanja, odnosno preživjelima ratnog seksualnog nasilja, olakšalo sudjelovanje u pravosudnim procesima. Istraživanje je potkrijepljeno velikim brojem primjera sa suđenja za silovanje u BiH, gdje su ponekad i sudije, svjesno ili nesvjesno, koristile sugestivni jezik i pitanja koja učvršćuju jedan od mitova o silovanju.
 
''Imali smo jedan slučaj da je sudija pitao žrtvu da li je pokušala pružiti otpor. Žrtva je već bila uvrijeđena i onda je predsjednik vijeća pitao žrtvu, jer je znao da je išla doktoru dan nakon toga, da li je otišla ginekologu, na šta je žrtva odgovorila, ‘pa sigurno nisam veterinaru.’ To je bilo naročito strašno suđenje.” - M, tužitelj na entitetskoj razini, FBiH.
 
Iako se Izvještaj posebno dotiče slučajeva sa suđenja za ratne zločine u BiH, on, kako ističu u predgovoru, nije „vremenski i geografski ograničen“. 
 
Jedna od urednica Izvještaja Adrijana Hanušić-Bećirović, pravna savjetnica u TRIAL Internationalu u BiH, ističe da je još uvijek veliki broj osumnjičenih lica na slobodi, ali da se na globalnoj sceni bosanskohercegovačko pravosuđe, po pitanju broja procesuiranih osoba, često percepira kao pozitivan primjer krivičnog gonjenja seksualnog nasilja počinjenog u oružanim sukobima. Stoga su i dobri, kao i loši primjeri sa suđenja, korisni za daljnji proces otklanjaja srama sa samih žrtava silovanja.
 
''Svi primjeri iz pravosudne prakse, sve naučene lekcije, pa tako i one o svjesnim ili nesvjesnim stereotipima koji se provlače kroz krivične postupke, mogu doprinijeti procesu osvještavanja o postojanju tih izazova. Potom mogu podstaći ulaganje posebnih napora da se greške što je više moguće izbjegnu. Zbog dužeg iskustva bh. pravosuđa u procesuiranju zločina seksualnog nasilja u ratu u odnosu na mnoge druge države, do sada naučene lekcije se mogu i trebaju uzeti što prije u obzir i izvan Bosne i Hercegovine, kako ne bi svaka država morala prolaziti kroz sličan period učenja u kojem bude nanesena šteta, prije svega preživjelima. Objavljeni Izvještaj je već prepoznat kao koristan na globalnoj sceni, uključujući tu odgovarajuća tijela Ujedinjenih nacija koja se bave ovom temom, kao i od strane kolega unutar naše organizacije koji rade na ovim pitanjima u drugim državama, npr. u Kongu“, ističe Hanušić-Bećirović.
 
Sve promjene počinju od pojedinaca
 
U dosadašnjim naporima brojnih nevladinih organizacija i udruženja koja se bave podrškom žrtvama, odnosno preživjelim ratnog seksualnog nasilja, radilo se dosta na unapređenju i izmjenama zakona kako bi se olakšao pristup pravdi i odgovarajućim mjerama reparacije.  Međutim, brojni su sistemski problemi koji utječu, općenito, na zakonske procese i spremnost institucija sistema i pojedinaca u njima da provedu u praksi preporuke koje dolaze iz organizacije poput TRIAL-a.
 
''Zavisi od toga o kojoj instituciji je riječ, i o osobama koje donose odluke unutar tih institucija. Kao i uvijek, sve promjene počinju od pojedinaca koji su dovoljno osviješteni, otvoreni i spremni da ulože dodatan trud kako bi određeni procesi bili pokrenuti ili kako bi unaprijedili postojeće stanje. Kada je riječ o procesu zakonskih izmjena, nažalost, kruti pristup, tromost sistema, podijeljene nadležnosti i nedostatak koordinacije između različitih nivoa vlasti u većini slučajeva čine put do svake, i najmanje zakonske izmjene dugim i mukotrpnim procesom“, objašnjava Hanušić-Bećirović. 
 
S druge strane, napori TRIAL-a u zagovaranju određenih zakonskih izmjena u nekim slučajevima su urodili plodom, kao na primjeru Krivičnog zakona BiH i Zakona o pružanju besplatne pravne pomoći BiH. 
 
''Govoreći pak o spremnosti uvažavanja preporuka, moram istaći da, iako to može dugo trajati, takva spremnost, uz primjenu strateškog pristupa nevladinih organizacija, uglavnom postoji. Mi smo do sada pozitivno uticali na sadržaj nekoliko zakona, kao što je na primjer Krivični zakon BiH i Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći BiH. Međunarodne preporuke nam u procesu zagovaranja uvijek pružaju veoma bitnu polaznu tačku i presudan argument da su takve izmjene potrebne. Ono što nam se do sada pokazalo najefikasnijim jeste upućivanje inicijativa za izmjene zakona u parlamentarnim tijelima kada se određeni zakon već nađe u amandmanskoj fazi, i to preko različitih zastupnika koji se uklapaju u prethodno pomenutu definiciju pojedinaca koji odgovorno djeluju unutar svojih institucija.“
 
Drugi problem u ovom procesu čini sporost ili nedostatak implementacije zakona, onda i kada budu doneseni. Kako unaprijediti proces implementacije?
 
''Prvenstveno, konstantnim podsjećanjem aktera u čijoj odgovornosti je osiguranje (pravilne) implementacije zakona da to čine. To se može činiti posredstvom medija, organiziranjem raznih vrsta događaja na kojima će se relevatne osobe senzbilizirati i/ili edukovati o određenim pitanjima, te provođenjem istraživanja i izradom publikacija u kojima se identifikuju problemi i koraci za njihovo prevazilaženje. Tu je ključno i pokretanje procesa zagovaranja za usvajanje određenih odluka, smjernica, i strateških dokumenata unutar pravosuđa ili drugih institucija u cilju osiguranja primjene zakona. Na kraju, jedna od moćnih alatki kada se suočavate sa sistemskim problemom jeste strateško parničenje u oblasti zaštite ljudskih prava.“
 
Civilne žrtve rata i dalje bez adekvatne pomoći institucija sistema
 
Preživjele ratnog seksualnog nasilja dodatno se stigmatiziraju i kroz sudske procese kada odluče zatražiti status civilne žrtve rata i adekvatnu socijalnu zaštitu. Prepoznavanje silovanih žena kao civilnih žrtava rata nije jedinstven u BiH: dok im FBiH priznaje ovaj status, u entitetu RS, zbog restriktivnih uslova, još uvijek ne mogu ostvariti status civilne žrtve rata. Međutim, određenih pomaka ima, objašnjava Hanušić-Bećirović. 
 
''Mi smo u posljednjih osam godina, samostalno ili u saradnji sa udruženjima žrtava, kao i drugim organizacijama, izvještavali međunarodne mehanizme o ovom problemu. U odgovoru na to su razna tijela, od Ujedinjenih Nacija do Vijeća Evrope, skretala pažnju na potrebu osiguranja jednakog stepena zaštite prava žrtava seksualnog nasilja na čitavom teritoriju BiH. U Republici Srpskoj je krajem 2016. godine pripremljen prednacrt Zakona o žrtvama torture. Neki od komentara i prijedloga koje smo uputili na taj tekst su uvaženi. Nacrt tog zakona jeste na dnevnom redu sjednice Narodne skupštine RS koja uskoro treba biti održana. Namjeravamo uzeti učešće u procesu upućivanja komentara i na nacrt zakona.“
 
Suočene s brojnim preprekama na putu ostvarenja statusa civilne žrtve rata, preživjele nailaze na dodatnu prepreku i kada se pravda naizgled zadovolji. Iako je BiH uvela praksu dosuđivanja naknade štete žrtvama, počinitelj najčešće nije u mogućnosti da osigura odštetu, niti u praksi funkcionišu mehanizmi koji bi ga na to obavezali. S druge strane, država BiH još uvijek nije uspostavila Fond iz kojeg bi se žrtvi u takvoj situaciji isplatila odšteta koju je utvrdio sud.
 
Na pitanje da li je iko do sada prepoznao važnost uspostave takvog Fonda, Adrijana Hanušić-Bećirović kaže:''Na deklarativnom nivou, prepoznavanje takve potrebe postoji od strane raznih aktera s kojima sarađujemo. Na okruglim stolovima i u neformalnim razgovorima ćete to često čuti, kako od predstavnika pravosudnih institucija, tako i raznih ministarstava i parlamenata. Međutim, u praksi je to teško provodivo, jer se odmah postavlja i pitanje izvora finansiranja takvog poduhvata, čime takve ideje gube potrebnu političku podršku.“
 
Upravo zbog neizvršavanja obaveze države BiH da osigura adekvatnu isplatu odštete za žrtve torture, što je, kao potpisnica određenih međunarodnih konvencija dužna osigurati, ali i drugih kršenja prava, TRIAL International je u 2017. podnio predstavku pred Komitetom Ujedinjenih nacija za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, u ime preživjele seksualnog nasilja. Kako ističe Hanušić-Bećirović, ovaj postupak još nije okončan te će vjerovatno trajati nekoliko godina, stoga još uvijek ne možemo govoriti o doprinosu u BiH.  ''Nadamo se, međutim, da će do promjena doći onda kada se usvoji odluka i kada se Bosni i Hercegovini izdaju određene preporuke. Ali i prije toga. Ne smijemo zaboraviti da brojne preporuke već postoje, i da za promjene treba samo dobra volja i politička spremnost da se one implementiraju.“
 
''Muškarci ne mogu biti silovani''
 
Tabu koji prati muško silovanje doprinosi tzv. „dvostrukoj stigmatizaciji“ muških žrtava seksualnog nasilja. U Izvještaju se napominje da sudovi i tužioci rijetko klasificiraju ovakve zločine kao seksualno nasilje, a češće pribjegavaju konstrukcijama „nečovječnog postupanja“. Zbog društvenog nerazumijevanja, pretpostavka je da je društvena izoliranost, kao i osjećaj srama, kod preživjelih muškaraca seksualnog nasilja znatno jača od one koja prati žene.
 
''Izvještaj je prije svega prepoznao potrebu da se djela seksualnog nasilja nad muškarcima trebaju nazvati pravim imenom – silovanjem i seksualnim nasiljem. U suprotnom, pravosudni akteri potvrđuju mit da se o silovanju muškaraca ne može govoriti, i šalju takvu poruku žrtvama i široj društvenoj zajednici. Upravo ovakav pristup pojačava sramotu i šutnju koja prati ovakve zločine“, objašnjava Hanušić-Bećirović. 
 
Preporuke različitim adresantima
 
Izvještaj prepoznaje brojne aktere kao adresante preporuka koje sve zajedno trebaju da doprinesu uklanjanju mitova i stereotipa o ratnom seksualnom nasilju u sudnicama – međunarodnu zajednicu, organe vlasti u BiH, odjeljenja za podršku svjedocima, sudije, tužitelje, državno i entitetsko zakonodavstvo. Hanušić-Bećirović ističe da očekuju da odgovornost za djelovanje preuzme širok krug pojedinaca.
 
''Raspon preporuka iz Izvještaja je šarolik. U tom smislu, mi ćemo s jedne strane, poduzimati mjere ka odgovarajućim izmjenama i dopunama relevantnih zakona. S druge strane, na osvještavanje o problemima i primjenu preporuka ćemo prvenstveno uticati bilo sopstvenom organizacijom edukacija pravosudnih aktera, bilo pokušajem uključivanja ovih tema u program rada nadležnih Centara za obuku sudija i tužioca. U procesu primjene brojnih identifikovanih preporuka ključnu ulogu igra i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH s kojim ćemo nastaviti sarađivati i po ovom pitanju. Međutim, mi svakako očekujemo i od drugih relevantnih aktera da daju svoj doprinos provođenju preporuka i unaprijeđenju trenutne situacije. Izvještaj koji smo pripremili treba biti polazna osnova za promjene, a odgovornost za djelovanje jeste na širokom krugu pojedinaca, tijela i organizacija, posebno onih kojima su preporuke upućene.“
 
Na pitanje da li očekuju da će pravosudni akteri usvojiti preporuke te olakšati pristup preživjelima ratnog seksualnog nasilja na zadovoljenje pravde, Hanušić-Bećirović zaključuje da je svakako najbitniji takav efekt Izvještaja. 
 
„U tom smislu, veoma nas raduje činjenica što su predstavnici Tužilaštva BiH i Suda BiH koji su prisustvovali promociji Izvještaja ukazali na korisnost njegovih nalaza i pokazali spremnost da rade na implementaciji preporuka. Kako bi se to desilo sa svim pravosudnim akterima, međutim, potrebna je, kako to sam Izvještaj sugerira na brojnim mjestima, adekvatna senzibilizacija i edukacija svih tužioca, sudija i advokata koji rade na ovakvim predmetima.“
 
Ostavite komentar