Jedna prošlost, tri obrazovna sistema: Kako mladi uče o ratu

Trideset godina od rata brojna istraživanja pokazuju da generacije mladih odrastaju u etnički homogenim zajednicama izolirani, s malo znanja o drugima.

Iako su činjenice o ratu pravno utvrđene pred međunarodnim i domaćim sudovima, obrazovni sistem i dalje ne nudi jedinstven, dosljedan i sveobuhvatan pristup njihovom podučavanju.

Posljedice takvog stanja vidljive su u porastu negiranja zločina, relativizaciji odgovornosti i dubokim podjelama među mladima.

U nastavnim planovima i programima historije u školama u Bosni i Hercegovini sadržaji o ratovima i ratnim zločinima dobrim dijelom su etnički obojeni. I ne samo u školama već i univerzitetima i javnom prostoru postoje jednostrani pristupi tematici rata, pojašnjava Husnija Kamberović, profesor historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

„Čak i na naučnim institutima teško se probija naučni pristup. Mislim da je tu Sarajevo jedno vrijeme pokazivalo najviše znakova napretka, ali mi se čini da se taj duh polako gubi. Tako je, naprimjer, jedna nevladina organizacija objavila materijale o zločinu u Sijekovcu ili ubistvima na Kazanima. Zar to nisu trebali napraviti naučni instituti, neovisno o tome da li su u Sarajevu ili bilo kom drugom gradu u BiH“, pita se Kamberović.

Moratorijum na predavanje u školama o ratovima

Jedno vrijeme je postojao moratorijum na predavanje u školama o ratovima 1990-ih, ali to nije više rješenje, dodaje Kamberović. O ratu i zločinima, važno je podučavati mlade predajući im u školama, dok se na univerzitetima to podrazumijeva, pojašnjava.

Ističe da se treba voditi računa o uzrastu djece i načinima na koji im se predstavlja rat, kako bi se izbjegle traume.

Treba voditi računa, kaže Kamberović, da i studenti i đaci o ratovima mogu učiti iz različitih izvora i da je tim veća i odgovornost škola i univerziteta da ono što se uči u školama bude što objektivnije.

„Važno je da se o prošlosti uči odgovorno i na činjenicama utemeljeno sa ciljem razvoja empatije, razumijevanja i kritičkog mišljenja, a ne novih podjela“, kaže Anita Suša, nastavnica historije iz Osnovne škole „Osman Nakaš“ u Sarajevu.

„Učenici u učionicu dolaze s različitim narativima koje nose iz porodice i okruženja. Ti narativi često oblikuju njihov početni pogled na prošlost, zbog čega škola mora biti siguran prostor za razgovor“, kaže Suša.

Dodaje da je posljednjih nekoliko godina u Kantonu Sarajevo uključen rad sa historijskim izvorima, koji podrazumijevaju presude međunarodnih sudova, svjedočenja, dokumentarne materijale, posjete memorijalnim centrima i muzejima.

Činjenica je da se u svim dijelovima BiH ne uči ista historija, otežava razvoj zajedničkog razumijevanja prošlosti i stabilne kulture sjećanja što dugoročno nije dobro ni za obrazovni sistem ni društvo u cjelini, kaže Suša.

„Sa mojim studentima razgovaram i o genocidu u Srebrenici i o zločinu u Sijekovcu i o ubistvu Petra i Pavla u Konjicu. Mislim da se na univerzitetima profesori ne bi smjeli nikada i ničega plašiti iako znam da to nije u cijeloj BiH baš tako, jer su neki univerziteti, posebno u entitetu Republika Srpska, pod uticajem vladajućih oligarhija", kaže Kamberović.

Nije ista situacija ni u svim dijelovima Federacije BiH, ali kada je u pitanju sarajevski univerzitet tu je učenje o prošlosti ograničeno samo profesionalnim kriterijima, kaže Kamberović.

Kako mlade u bih uče o ratu?

Mladi o ratu u školama uče vrlo šturo ili selektivno. U nekim sredinama se period rata gotovo i ne obrađuje, dok se u drugim mjestima uči kroz samo jednu etničku prizmu, iako su te zajednice, multietničke poput onih povratničkih.

„O prošlosti se uči filtrirano i revizionistički. Mladi nam ističu često da nemaju prostor za otvorenu diskusiju i da u nekim slučajevima nastavnici izbjegavaju 'osjetljive teme' što nas dovodi do zaključka da je najvažnije da se gradivo reprodukuje kao što je napisano u knjizi te da kritičkog promišljanja, što je ključno kod predmeta historija, apsolutno izostaje“, ukazuju iz Inicijative mladih za ljudska prava iz BiH, nevladine organizacije koja se bavi pravima mladih.

„Imao sam priliku slušati i bivše studente koji su bili uključeni i u neke projekte proučavanja historije, koji su mi se žalili kako se čak i neki, u ovom slučaju kantonalni projekti treninga nastavnika, pretvaraju u 'etnički briefing', a ne profesionalni pristup“, pojašnjava Kamberović.

Iz Inicijative mladih za ljudska prava BiH kažu kako kroz njihov rad fokus stavljaju na činjenice utvrđene pred sudovima, individualnu odgovornost za ratne zločine i prostor za dijalog.

U tom smislu, organizuju radionice, studijske posjete mjestima stradanja, razgovore sa svjedocima i ekspertima gdje mladi često po prvi put čuju cjelovite informacije o ratnim zločinima i sudskim presudama zbog čega smatraju da je takav pristup značajan.

Dodaju da mladi dolaze s već formiranim narativima koje su naučili najčešće u porodici. Te porodične priče imaju snažan uticaj jer imaju i emocionalnu konotaciju pa se često na taj način prenosi osjećaj kolektivne žrtve dok se odgovornost „vlastite strane“ rijetko problematizira.

Tri strane historije u udžbenicima o ratu u BiH

Bosna i Hercegovina nema jedinstven obrazovni sistem, pa samim tim nema ni jedinstven pristup učenju o ratu. U BiH postoji 12 ministarstva obrazovanja – od toga su dva entitetska, a deset kantonalna.

U entitetu Federacija BiH rat se uglavnom opisuje kroz prizmu agresije i odbrane s naglaskom na stradanje Bošnjaka, logore, opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici, navedeno je u izvještaju o smjernicama za tačno izvještavanje i govorenje o genocidu u Srebrenici, autorice Meline Borčak.

Rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. u udžbeniku historije za deveti razred osnovnih škola u entitetu Republika Srpska predstavljen je kroz poglavlje „Građanski rat u BiH: Stvaranje Republike Srpske“.

Tako, među ostalim, piše da su u „građanskom ratu u BiH međusobno ratovale vojske Srba, Hrvata i Muslimana“, kao i da je „iako malobrojnija, srpska vojska bila nadmoćnija, naročito u početku rata“.

U udžbenicima historije za deveti razred osnovnih škola, koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, rat u Hrvatskoj zauzima mnogo bitniju ulogu nego rat u BiH i o njemu se znatno opširnije raspravlja, objavljeno je 2023. u izvještaju Misije OSCE-a o učenju i nastavi historije o periodu od 1992. do 1995. godine u osnovnim školama.

U tom udžbeniku, zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga u ratu u Hrvatskoj opravdavani su odlukama koje je rukovodstvo Srbije donosilo, što ne ostavlja nikakav prostor za razvijanje empatije patnji Srba, navedeno je u izvještaju.

„Jedna radionica na času koji traje 45 minuta nije dovoljna. Ono što istraživanja i praksa pokazuju jeste da veza između formalnog i neformalnog obrazovanja funkcioniše jedino kada je dugotrajna i kada uključuje lokalnu zajednicu, nastavnike, i učenike kao ravnopravne aktere“, kažu iz Inicijative mladih za ljudska prava BiH.

Dodaju da dobri primjeri mogu biti studijske posjete, zajednički školski časopisi, radionice na kojima učestvuju djeca iz različitih zajednica.

„Ono što se u našem radu pokazalo kao uspješno jesu umjetnost, izložbe i duži umjetnički projekti jer umjetnost ne poznaje podjele i granice te pronalazi zajedničke interese i prenosi poruke koje sežu dalje od učionica“.

Odrastaju bez cjelovitog uvida u prošlost

Ono što je problem, pojašnjavaju iz Inicijative, je da u BiH ovakvi projekti zavise od međunarodnih donatora i volonterskog rada, što znači da nakon projekta često dolazi do prekida saradnje.

„Sistem ovakve inicijative ne podržava“, dodaju.

Mladi u BiH odrastaju bez cjelovitog uvida u prošlost, često se svjedoči o izbjegavanju, prešućivanju i selektivnom tumačenju činjenica, kažu iz Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

„Znanje mladih je često vrlo površno. Znaju osnovne podatke, bez dubljeg razumijevanja konteksta uzroka i posljedica. Posebno zabrinjava to što smo svjedoci svakodnevne 'zaštite' mladih od strane njihovih roditelja – zaštite od istine“, ističu iz Memorijalnog centra.

„U razgovorima s mladima iz entiteta Republika Srpska često se može čuti da se o ratu uopće ne uči ili se uči kroz narative koji relativiziraju ratne zločine i veličaju osuđene ratne zločince. Takav pristup je porazan“, naglašavaju.

Formalno i neformalno obrazovanje se moraju povezati. Rad nevladinih organizacija, memorijalnih centara, radionica s mladima, susreti sa svjedocima – sve to može nadopuniti ono što škola često ne uspijeva obuhvatiti.

Uloga nastavnika presudna

Nastavnici u školama uvijek su bili ograničeni nastavnim planom i programom i u tim okvirima njihova sloboda je vrlo mala uglavnom svedena na način interpretacije a ne i ključne poruke, kaže Kamberović.

„Znam da su neki nastavnici sudjelovali u nekim projektima o načinima poučavanja, ali kada se vrate u svoje sredine, onda to ne primjenjuju jer se plaše. Za takve nemam opravdanje. Na univerzitetima je to malo drugačije i mi imamo potpunu slobodu“, kaže Kamberović.

Nastavnici bi trebali biti prvi institucionalni autoritet kroz koji mladi formiraju razumijevanje prošlosti.

Nastavnik koji želi govoriti drugačije od udžbenika jednako je izložen pritisku. Tamo gdje nastavnici pokušavaju drugačije, obično se dešava uključivanje eksternih aktera kao što su gosti na časovima ili kroz vannastavne aktivnosti u saradnji sa organizacijama civilnog društva.

Način na koji nastavnik pristupi temi može podstaći kritičko mišljenje ili učvrstili stereotipe. Zbog toga je, naglašavaju iz Inicijative mladih za ljudska prava BiH, važno da nastavnici imaju podršku, edukaciju i jasne smjernice zasnovane na činjenicama.

„Iako nastavnici imaju važnu ulogu u ovom procesu, izazov predstavljaju ograničen broj nastavnih sati, koji često ne ostavlja dovoljno prostora za dublju obradu osjetljivih tema, iako interes učenika postoji“, ističe Suša. „Rat 1992-1995 obično se obrađuje na samom kraju školske godine, vremenski je ograničen na nekoliko časova i oslanja se uglavnom na udžbenik bez dodatnih izvora“, dodaje.

Sva ministarstva obrazovanja u BiH usvojila su smjernice koje je 2006. godine dalo Vijeće Evrope za pisanje i ocjenu udžbenika historije za osnovne i srednje škole. One propisuju da udžbenici trebaju biti objektivni, naučno utemeljeni te usmjereni na stvaranje razumijevanja i pomirenja u BiH.

No, praksa je godinama drugačija. U udžbenicima je prisutno selektivno iznošenje činjenica, apostrofiranje žrtve vlastitog naroda i minimiziranje ili potpuno ignoriranje žrtava drugih naroda kao i izbjegavanje navođenja krivice pojedinaca iz vlastitog naroda.

Članak je napisan u okviru projekta ureda Trial International u BiH koji podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Članak nužno ne predstavlja stavove ureda Trial International u Bih kao ni Vlade Ujedinjenog kraljevstva.