Intervju sa Ann Snitow: tačke povezivanja
Ann Snitow je feministička aktivistkinja od l969. godine, kada je bila jedna od osnivačica Njujorških radikalnih feministkinja (New York Radical Feminists). Bila je jedna od urednica “Moći žudnje: politika seksualnosti” (Powers of Desire: The Politics of Sexuality), centralnog teksta čuvene debate u Sjedinjenim Američkim Državama oko istorijata seksualnog iskustva, kao i autorka Feminističkog projekta sjećanja (The Feminist Memoir Project). Dr Snitow je profesorka rodnih studija i književnosti na New School for Social Research, a napisala je neke od prvih članka o feminizmu u Americi. Osnivačica je “Feminističke radne grupe protiv cenzure” (Feminist Anti-Censorship Task Force), grupe “Nema više dobrih devojčica” (No More Nice Girls) i “Mreže žena Istoka i Zapada” (Network of East-West Women - NEWW). Njeni najnoviji tekstovi i politički rad usmjereni su na promjene u položaju žena u Istočnoj Evropi.
Na poziv Centra za studije roda i politike Fakulteta političkih nauka, Univerziteta u Beogradu i Misije OEBS u Srbiji, Ann Snitow je prošle sedmice održala predavanje u Centru za ženske studije, otvorivši pitanje pravaca u feminizmu i mogućnosti promjene društvenih sistema.
D: Feminizam mi daje slobodu da tragam za nekim potpuno novim identitetom, da li je to tako?
A.S.: Feminizam se često određuje kao politika identiteta. Žene, žene, žene. Mislim da je to jako svedeno shvatanje feminizma. Feminizam otvara pitanja identiteta, i to na suštinski način. Ali ne stoji pretpostavka da se promišljaju ili definišu samo žene kao neka zasebna klasa kojoj je potrebna neka posebna zaštita. Uopšte nije u tome suština. Feminističke akcije u prošlosti , koje su isticale to da su žene specijalna grupa kojoj je potrebna posebna zaštita, nisu nam puno pomogle. Smatram to jako uskim shvatanjem potencijala feminizma kao pokreta i kao načina razmišljanja.
Po meni, feminizam otvara, širi identitete... u smislu da je queer teorija prijateljski dodatak, pratilac, deo feminizma i da je deo iste diskusije o fleksibilnosti i promjenljivosti ljudskih identiteta, diskusije o tome da politička promena zahtijeva da se ljudi mijenjaju, da promjena ne bude samo spoljna već i iznutra, da se razmišlja na novi način, da se krene dalje, mijenja način djelanja. Po meni, feminizam uvek ima taj utopijski element, san, viziju drugačijeg načina organizacije stvari. I čim razmišljate o drugačijem strukturisanju, vi neizbježno razmišljate i o drugačijim ljudima.
Neke feministkinje pitanje transeksualnih osoba ispunjava nervozom, zato što polaze od shvatanja ukorenjenih u biologiji i pitaju se šta sad sa nestankom identiteta, čemu te promjene iz muškarca u ženu ili obratno. Moje mišljenje je da ljudi uključeni u trans-pokret poručuju da žele da se promjene da bi se osjećali dobro, da nisu ono što žele da budu i poći će tim putem promjene – a ja poštujem svaki put kojim osoba odluči da krene. Osjećam da je važna ta otvorenost za ideju da nema datosti, za ideju da je rod promjenljiv, fleksibilan pojam. Po meni je to taj najuzbudljiviji, utopijski element feminizma.
D: Pitanje radikalnog feminizma dovodite u vezu sa kritičnošću, otporom, mogućnosti da se mijenjanjamo?
A.S: Jedna od tema o kojoj sam posljednjih dana razgovarala sa parlamentarkama je to da sadržaj politike nije fiksirana datost. Ljudi u određenim trenucima odlučuju šta postaje političko pitanje: pridruživanje EU, Kosovo... I pitala sam ove žene: šta bi bilo da vi odlučite da su siromaštvo i nasilje nad ženama politička pitanja, da su to ona glavna pitanja kojima se treba baviti?
Ljudi se stalno bore sa dilemom gdje povući tu liniju, čime se baviti, šta jeste a šta nije političko pitanje. Uporno nam govore da, eto, imamo socijalnu zaštitu, društvenu brigu o djeci i šta sad više... Mogli bismo reći: ali to nije politika, to je privatan život. I to nekada jeste bila sfera privatnog, a sada to nazivamo javnim pitanjem jer se državna politika njime bavi, prepoznato je kao pitanje od javnog značaja i ta vrsta brige i treba da je javna, opšta stvar jednog društva. Ali istovremeno, bar u ovom dijelu svijeta, pokušavamo da odgovorimo na pitanje šta to jeste privatno, šta nije stvar države.
Mi u Americi, gde imamo obilje privatnog, ponosno ističemo da je privatno političko, ali došavši u Istočnu Evropu i izjavivši ponosno da je privatno političko, naišla sam na povike da je dosta više tog beskrajnog uplitanja politike u privatne živote. I to me je naučilo da mi zavisno od svake konkretne situacije povlačimo tu liniju kojom definišemo šta želimo da politizujemo, šta da mijenjamo, a šta želimo da ostane naše carstvo privatnosti, koje to stvari ne želimo da budu stalno izložene tom zahtevu za promjenom i neizvesnosti, jer bez tih elemenata stabilnosti ne možemo da se skrasimo. Ali, kao feministkinje, mi u tom smislu i ne možemo da se skrasimo, uvijek se preispitujemo, promišljamo iz različitih uglova.
D: Zašto je feminizam prijetnja?
A.S.: U stvari, mi moramo da prihvatimo da feminizam jeste prijetnja, nije tačno da ništa ne ugrožavamo. Žao mi je, ali moram da kažem da smo jako zastrašujuće, i to ne samo za druge ljude već i za sebe same, jer ono što mi tražimo su nepoznanice, a nepoznato je uvek i zastrašujuće. Mi podrivamo ustaljene odnose i to jeste zastrašujuće, za sve.
D: Šta je prijetnja patrijarhatu?
A.S.: Mislim da je radikalni feminizam korenita kritika patrijarhata. Uzmite društvo u kome imate tradicionalno jaku porodicu koja je pritom trenutno jedina tačka podrške... I jeste potrebno promeniti takvu porodicu, ali nećete ništa uraditi ako kažete: sad ovo hoćemo da ukinemo i svako za sebe, djeca nek idu na ulicu, kako god. Prosto, to neće ništa promijeniti.
Ali, ako razgovaramo o suštinskoj promjeni odnosa moći u porodici, onda govorimo i o položaju muškarca opterećenog ogromnom odgovornošću, o usamljenosti žene koja se bori za svoje mjesto u porodici, o djeci koja nisu više pod negdašnjim vidom kontrole i nadzora, o novim modelima koji im se nude u školi, onda zaista govorimo o suštinski drugačijim, novim mogućnostima.
Ispričaću vam jednu anegdotu. Držala sam predavanje u Krakovu i jedan student mi je rekao: ''Profesorka, ako vi uspijete u svom naumu, nikada niko više neće nekom drugom skuvati kafu.'' Pomislila sam: ''O Bože, on zamišlja feminizam kao jedan režim međusobno sasvim odvojenih jedinki, u kome niko nikome ne pomaže.'' Svaki muškarac, žena i dijete - svako za sebe, kao potpuno međusobno nezavisne jedinke. To je verzija feminizma koja proističe iz liberalističke politike: shvatanje da mi svi prosto želimo svoj deo kolača, da nema zajedničke vizije, da muškarci neće ženama skuvati kafu, niti žene muškarcima... nema vizije svijeta u kome će svima biti prijatnije, u kome će biti više podrške za sve, već umesto nje postoji ta vizija usamljeničkog individualizma. Mislim da je to smrtno opasna ideja. To nije moj feminizam.
D: Kako vidite ulogu crkve i tradicionalnih vrijednosti?
A.S.: Voljela bih da imam odgovor.... To je široko pitanje koje uključuje i odnos istok-zapad, modernost-antimodernost, kapitalizam-antikapitalizam... Ponekad čujemo da žene zastupaju povratak tradicionalnim vrednostima i to smatraju pobunom protiv invazije zlih, hladnih, modernizacijskih sila imperijalizma. I imaju pravo što se protiv toga bune, ali nisam sigurna da je to jedini, niti najbolji, način.
Ja sam u odboru jedne nove organizacije koja se zove Centar za sekularni prostor. Ovaj centar okuplja ljude iz najrazličitijih dijelova svijeta, iz jugoistočne Azije, sa Bliskog istoka...Po pitanju religije ne moramo da se slažemo, ali ono u čemu se svi slažemo jeste da mora postojati mjesto u društvu za razgovor o religijama, prostor gdje niko neće polagati pravo na apsolutnu istinu. Religije teže tom pravu na apsolutnu istinu, a sekularizam i modernost kažu: pa, neki ljudi u to vjeruju, neki ne, ali možemo li da razgovaramo o tome kako da zajedno živimo?
Česta reakcija na sekularizam jeste da je to nešto upereno protiv religije. Smatram da to nije nužno tako. Mislim da je smisleno imati prostor u kome vam imam ili svještenik neće govoriti šta morate da mislite, prostor u kome ima mesta za više od jedne istine. Stvaranje sekularnih prostora jeste napad na patrijarhalnu moć, ali nije nužno i napad na nečiji duhovni život, na izbor religije, već podrazumijeva mogućnost razgovora o tome kako da živimo svoje izbore u jednom drugačijem prostoru.
U mnogim društvima sekularnog prostora je sve manje i manje. Sekularizam se gotovo uvijek povezuje sa modernizacijom, i to zapadnjačkom modernizacijom. Zato mislim da je ova organizacija, čije članstvo dolazi iz različitih tradicija, u stanju da stvori sekularni prostor u kome zaista možete da razgovarate o religiji.
D: Occupy Wall Street Vam je ponudio da organizujete zasebnu žensku grupu, no Vi ste odbili: ''Ne, ja ostajem ovdje, a vi morate da se mijenjate. Ja više ne moram da se krećem ka centru, moja margina postaje tvoj centar!''
A.S.: Drago mi je što vam se baš to dopalo, pošto je i za mene to bio sjajan trenutak – kada mi je taj muškarac rekao da, ako imam primjedbe na seksizam u pokretu oformim žensku grupu koja će se time baviti. Na trenutak mi je to zvučalo logično, jer to jeste način na koji sam funkcionisala i još uvek funkcionišem – u ženskim grupama – ali onda sam pomislila: a zašto bih to uradila? Odbijam da prihvatim taj seksistički stav da mi treba da imamo neku zasebnu agendu i da ćemo mi tamo negdje zasebno time da se bavimo – a sve to u sklopu pokreta za koji svi želimo da bude masovan pokret protiv banki i vladajućih oligarhija. I pomislila sam da prosto neću da seksizam u jednom takvom pokretu prolazi tek tako, bez kritike, već hoću da se u okviru pokreta, ne sa strane, borim protiv tog seksizma. Ako me pitate da li mi to uspeva, odgovor je: nekad da, nekad ne.
Kada mi je jedan mladić rekao da pitanje abortusa nije važno i da ih ne zamaram time, jer oni žele ekonomske promjene, bila sam užasnuta. Posle 40 godina diskusija o ženskim pravima i autonomiji, on o tome pojma nema, ima 23 godine i njegovo neznanje i potpuno nerazumijevanje onoga o čemu feministkinje govore, nerazumijevanje značaja učešća žena u javnom životu, značaja autonomije žena, užasno me je iznerviralo.
Ali imam i drugačije primjere. Predložila sam da organizujemo predavanja na kojima bismo istraživali pojam maskuliniteta. I, muškarci u prostoriji su svi podigli prst (da bi se izbegla nepotrebna halabuka glasa se pokretima – prst na gore znači odobravanje, ispružen pravo uzdržanost, a prst na dole označava neslaganje). Svi su se složili da je to važno, poštovali su proceduru tokom celog sastanka. I pomislila sam: ''Eto, to su novi muškarci''. Nisu to oni koji ''kao'' podržavaju feminizam i viču „ja sam jedan od vas“ i misle da im to daje pravo da se osjećaju kao najbolji, najpametniji, najpozvaniji, božji dar feminizmu. Nije bilo ni traga od tog stava. I sjećam se kako sam se opustila, osjetila da mogu da im vjerujem, da bih mogla da sarađujem sa njima.
D: Šta je poruka za sve generacije ?
A.S.: Pokušavamo da izgradimo osjećaj za ono zajedničko, što povezuje ljude različitih starosnih dobi i tradicija. Mislim da je sada jako važno graditi te linije povezivanja. U nekim trenucima je važna razlika u stavovima, ali trenutno me najviše privlači upravo izgradnja masovnog pokreta, jer je hegemonistički kapitalizam u toj mjeri prožeo život u Americi, da je neophodno da masa ljudi izađe i kaže da je prosto neprihvatljivo da svo bogatstvo bude u rukama par stotina ljudi. Potrebna nam je sasvim drugačija strategija masovnog pokreta i jedinstva koje se gradi između ljudi sasvim različitih političkih pozicija – to nam je potrebno u situaciji u kojoj je zaista ogromna većina potlačena.
Moguće je tražiti saveznike/ce i tamo gdje ih ne biste očekivali – međugeneracijske, međurasne, međuetničke – jer u svim tim različitim grupacijama postoje ljudi koji su u sličnom položaju. Samo treba da skrenemo fokus sa međusobnih razlika. Razlike time neće nestati, i mi i ne želimo da nestanu, ali prepoznavanje onog što nam je zajedničko je ono čime mislim da je najvažnije sada se baviti.
