Retardirana država

Zaostala i autistična zemlja su uvrede i na račun onih koji od tih bolesti boluju i nas koji u njima živimo. Nismo nesposobni, samo smo zaostali – rugaju se parlamentarci iz klimatiziranih prostora punih dosade, nesposobnosti i paranoje.
Piše: 
Dijala Hasanbegović, foto:wikimedia.org
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Bolesna tijela država i dijagnostičari raznih struka glavni su sadržaji svih lokalnih i svjetskih vijesti. 
 
Ima nešto u spektru naziva psihičkih poremećaja čija uporteba u kontekstu opisivanja neke države vrijeđa ne ono formalno, nego ljudsko u državama koje nastoji opisati. Naš je život definiran bolestima koje ima naša država. Lakše je zamišljati državni problem kao bolest, pa i onu mentalnu, jer to državu apstrahira iznad nivoa ljudske greške, greško onih koji ju vode i koji se za nju brinu, nazivanje države bolesnom pranje je ruku od grešaka – država je jednostavno poludjela. 
 
Bosna i Hercegovina je retardirana država. 
 
Politika u Bosni i Hercegovini je šizofrena. 
 
Bosna i Hercegovina pati od PTSP-a
 
Vlasti u Bosni i Hercegovini su autistične. 
 
Kada takve stvari govori sama vlast, valjda nema većeg znaka da bolesno tijelo više niko nema potrebu prisvajati i osjećati za njega odgovornost. 
 
Potpuno je druga priča ona o političkoj korektnosti, principu koji je valjda najviše napadan od strane istinitoljubivih i za iskren govor uskraćenih i iskrenih saopćivaća stanja u državi. Politička korektnost nije ništa drugo nego pokušaj da se javna riječ dovede u pravi kontekst, i njena je savršena mjera onda kada vidimo da je omogućila dijalog bez konflikta, a njena je pretjerana mjera onda kad ona dijalog sprečava. Kakav dijalog u parlamentu otvara rečenica da je Bosna i Hercegovina retardirana država? Kakvu nam informaciju nosi  i u kojem smislu doprinosi parlamentarnoj raspravi? 
 
Groblje bivših termina za psihičku zaostalost davno je postalo rječnik kojim se služimo u javnosti. Politička ih je korektnost iz psihijatrije prognala u svakodnevnicu, a svakodnevnica se, potpuno lišena bilo kakvih obzira prema snazi javne riječi, uselila u javne prostore, državne institucije, političke emisije ... u novine i na portale. 
 
Šizofrena vlast u autističnoj državi nabija se na spolne organe u programu uživo, od strane (relativno) mladih i socijalno angažiranih umjetnika koji su, valjda, u strahu da budu pogrešno shvaćeni ako budu koristili jezik koji javnosti priliči ili zvučali manje iskreno. Rečenice u kojima se ništa ni na šta ne nabija i niko nije umno uskraćen ne zvuče iskreno revoltiranome puku. A govornici su masu manje vrijedni divljenja i spominjanja u kasnim kafanskim satima. 
 
Prešli smo puni krug: od Bosne kao ponosne napaćene majke, do Bosne kao oboljelog tijela i uma. Uspjeli smo u potpunosti odvojiti zemlju od sebe i promatrati je kao tijelo u kojem trunu organi i kojem se pomračuje um. U javnom govoru, svaki dan, ljudi kojima je data mogućnost da u njemu nešto poručuju i oglašavaju se, kao i oni kojima je javnost dio posla, kao i oni kojima je politika posao, peru  ruke od poludjele, silovane, oboljele, iskomadane tjelesne Bosne. Od svega od čega bolujemo oboljet će tijelo naše zemlje. Ogromno, preopterećeno, teško tijelo zemlje kojoj je na umoru dijagnosticirana i psihoza. I retardacija. U kaosu se lakše s kriti, u kaosu nko nije odgovoran ni za šta, ako je država zaostala – kriva je priroda koja ju je takvom dala. Zna se, naime, da su države i njihove strukture prirodne pojave. Da države padaju mrtve od oboljenja koja su zaradile bivajući krhkim strukturama. Da se rađaju kako se rađaju djeca, samo je eto, naša retardirana. Desilo se. Šta da se radi. 
 
Kada je bolest ili stanje koje se državi dijagnosticira iz struktura vlasti tjelesno, onda ne znači uvredu, već žrtvu koju je zemlja pretrpjela da bi opstala. Ne bi valjda neko misio da je uvreda reći da je neki dio teritorije zemlje rana, rak, izraslina, formacija, metastaza? 
 
Kada je oboljenje psihičko, onda se vrijeđa. Nenormalna, zaostala, šizofrena i autistična zemlja su uvrede i na račun onih koji od tih bolesti boluju, ma kako ih mi zvali, i na račun svih nas koji u njima živimo. No, naročito na račun onih koji uvredu izriču. Mi nismo nesposobni, mi smo samo zaostali – rugaju se parlamentarci iz klimatiziranih prostora punih dosade, nesposobnosti i paranoje. 
 
Čišćenje javnog prostora od jezika koji koristi termine iz medicine za opisivanje državnih stanja ne bi bio teror političke korektnosti. Bio bi to, najvjerovatnije, pokušaj da se rječnik dijagnostičara proširi na više od sedam riječi. I jedan od najabmicioznijih projekata u državi. 
 
 
 
 
 
 
 
Ostavite komentar