Djeca rođena kao posljedica rata: Priča budućnosti

Autorice: Hilma Unkić, Sonja Ernst i Serbeze Haxhiaj
Piše: 
Redakcija
Foto: 
Hilma Unkić
Podijeli ovaj članak: 
Djeca rođena kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini sve hrabrije i otvorenije govore o svojim identitetima i zločinima koje su preživjele njihove majke. Iako su već mladi ljudi, kojima državna i društvena podrška više ne treba na način kao što je to bio slučaj dok su odrastali - čini se da njihova borba postaje sve glasnija i osnaženija.
 
Priče djece čije su majke preživjele silovanje tokom rata u BiH postaju sve vidljivije u bh. društvu zahvaljujući javnom pojavljivanju članova Udruženja Zaboravljena djeca rata kroz medijske nastupe, ali i umjetničke projekte kakve su teatarske predstave, izložbe fotografija i filmovi. Ne samo bh. javnost, nego sve više i svjetska, postaju upoznate sa životnim sudbinama ove djece koja su tokom svog odrastanja bila gotovo sasvim zaboravljena kategorija stanovništva, kao što je to, u konačnici, slučaj i sa njihovim majkama za koje država još uvijek ne zna čak ni broj. Često se koristi cifra od 20 do 50.000 žena koje su preživjele silovanje, ali je veliko pitanje da li će konačna statistika ikad biti dostupna. Zbog nemogućnosti da se odredi broj silovanih žena, teško je odrediti i broj djece, pa cifra sada značajno varira u rasponu od 400 do 4.000 djece rođene kao posljedica rata.
 
Javnosti trenutno najpoznatija je ujedno i predsjednica udruženja, 25-godišnja Ajna Jusić iz Zavidovića, koja je o djeci rata već imala priliku govoriti na važnim međunarodnim manifestacijama, a vjerovatno najznačajnija među njima je i Dodjela Nobelove nagrade za mir 2018., na kojoj je Ajna, čija je majka silovana tokom rata, držala govor. Upravo zbog takvog kontinuiranog i kreativnog pristupa tematici koja je sama po sebi izuzetno teška i osjetljiva, rad udruženja postaje sve priznatiji i van granica BiH. Zato borba koju Ajna sa svojim udruženjem vodi, nije samo borba za djecu rođenu kao posljedica rata u BiH, nego bilo gdje u svijetu.
 
"Nedavno je bio intervju sa ženom iz Sirije koja drži bebu od tri-četiri mjeseca i koja je preživjela silovanje i ne zna čija je ta beba. Meni je cilj da ta beba kada bude u procesu odrastanja ne bude izložena svemu onome čemu smo mi dosad bili izloženi. Jer, na koncu, ja već imam 25 godina, i sve što sam u životu trebala da ostvarim sa svojim dječijim i drugim pravima - ja sam to ostvarila bez ikakvih prava. Naravno da želim da budem jednako priznata i jednako posmatrana i ravnopravna u svakoj pori sistema ove države, da imamo jednak pristup, ali mi svi realno znamo da je to vrijeme prošlo jer mi nismo više djeca", kaže Ajna.
 
Foto: Ajna u svom stanu
 
Ipak, ostvarivanje određenih prava i dalje bi bilo korisno i olakšalo bi svakodnevni život Ajne i ostale djece rođene kao posljedica rata u BiH koji su sada u svojim dvadesetim godinama. Detaljna pravna analiza situacije na terenu tek treba da se uradi, ali je i sada jasno da ovi mladi ljudi nailaze na diskriminaciju posebno kada je riječ o olakšicama koje se odnose na stipendije tokom studiranja i rješavanje stambenog pitanja, a koje, naprimjer, imaju djeca poginulih boraca i šehida i ratnih vojnih invalida. Insistiranje na imenu oca u mnogim formalnim dokumentima, također, nerijetko predstavlja problem za ovu djecu. Za zasebnu kategoriju djece rođene kao posljedica rata – djece čije su majke bile u vezama sa pripadnicima mirovnih snaga ili stranih humanitarnih misija, i dalje postoji problem državljanstva i alimentacije.
 
Identiteti veći od etničkih
 
"Ne treba se stvarati otpornost i mržnja prema naciji. Ja kažem ono što je mene moja majka naučila da su krivi pojedinci a da nisu krivi narodi", objašnjava Ajna svoje razumijevanje zločina koji je preživjela njena majka, i dodaje da etnički identitet ne smije da bude obilježje koje članovi i članice Udruženja Zaboravljena djeca rata ističu kada istupaju u javnosti. Iako nije rijetkost da se o silovanju tokom rata u Bosni i Hecregovini, govori kroz prizmu etničkih podjela, to nije smjer u kojem Ajna sa svojim udruženjem želi ići.
 
"Ja nemam nikakvu potrebu i nemam nikakvu namjeru da ljudima ne dozvoljavam da koriste svoj nacionalni identitet kao svoj primarni, ali ne ispred udruženja. Ovakav pristup je nešto novo i ovakav pristup će biti jako teško gurati u Bosni i Hercegovini, ali, sad govorim subjektivno, iz lične perspektive, znam da je ispravan jer ga živim."
 
Ajna smatra da silovanje nema nacionalni predznak i da mu treba pristupiti jedino kao traumi. Bez obzira na to odakle preživjele i njihova djeca dolaze i koji su njihovi nacionalni identiteti, problemi s kojima se suočavaju su isti.
 
"Mislim da je najvažnija stvar da se ne govori o nacionalnosti kada govorimo o djeci rođenoj kao posljedica rata jer – ja živim u Federaciji i nemam nikakva prava, moji prijatelji iz Banjaluke nemaju nikakva prava, a ni moji prijatelji iz Mostara nemaju nikakva prava."
 
Jedini problem koji je dosad i imala otkako je izašla sa svojom pričom su pitanja o ocu, odnosno o tome kojoj je strani pripadao tokom rata u BiH.
 
"To je uobičajena stvar u Bosni, da ljudi pitaju ko je silovao tvoju majku, koja strana, ali ja nikad nisam odgovarala na ova pitanja i pokazujem da nikad neću pričati o stranama u Bosni jer govorim o ljudima, a ne o stranama."
 
To je jedan od razloga zašto je kroz rad u udruženju fokusirana upravo na mlade ljude.
 
"Teško je izaći pred ljude koji su preživjeli rat i pričati o stranama jer su oni tokom rata preživjeli jednu stranu. Ali smatram da je veoma važno sa mladim ljudima razgovarati o ovoj temi i kreirati neki novi pogled na Bosnu i Hercegovinu. Veoma je važno naučiti mlade ljude da mogu poštovati historiju, ali da ne mogu živjeti u njoj jer moraju kreirati neku novu i bolju budućnost za sebe."
 
Da djeca rođena kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini imaju potencijal premošćivanja etničke podjele u Bosni i Hercegovini, uvidjela je i Tatjana Takševa, profesorica na katedri anglistike i programa za ženske i rodne studije na Univerzitetu Saint Mary's u Kanadi, koja se posljednjih nekoliko godina bavi ovom temom.
 
"Postoji i ona druga, šira dimenzija nacionalnog identiteta u smislu toga na koji način jedinka razmišlja o samoj sebi u okviru društvenog sistema. U tom pogledu većina djece čije su priče meni poznate imaju veoma izgrađene i napredne poglede. Neki se nadaju da će u jednom momentu postati moguće razgovarati o jedinstvenom bosanskom nacionalnom identitetu, bez obzira na religijsku ili etničku pripadnost", objašnjava Takševa i dodaje da pogledi djece rođene kao posljedica rata mogu pozitivno utjecati na razvitak alternativnog građanskog i društvenog diskursa u BiH.
 
"Ovo je vizija za Bosnu koja bi se mogla ponositi načinom na koji se uspjela izboriti sa teškom ratnom prošlosti u suštinskom i humanom smislu."
 
Stigma ista svugdje u svijetu
 
Priča djece rođene kao posljedica rata univerzalna je priča ratom zahvaćenih područja. Bez obzira na to iz koje zemlje dolaze, ova djeca bila su izložena diskriminaciji, odbacivanju i stigmi - kako tokom perioda djetinjstva, tako i kasnije kao odrasle osobe. Njihovo umrežavanje doprinosi vidljivosti problema s kojima se suočavaju, ali je i prilika da razgovaraju, razmijene iskustva i uče jedni od drugih. Ajna objašnjava da joj je važan bio upravo susret sa njemačkom djecom rata, koja su danas već u svojim sedamdesetim godinama.
 
"Njihove priče i njihova iskustva sa vladom i društvom mnogo nam znače jer učimo iz tih iskustava i priča", kaže Ajna.
 
Procjenjuje se da je u Njemačkoj i Austriji, nakon okupacije poslije Drugog svjetskog rata, rođeno oko 400.000 djece kao posljedica silovanja, seksualne eksploatacije i ljubavnih odnosa sa stranim vojnicima. Priče djece čiji su očevi bili britanski, američki, francuski i, najčešće, ruski vojnici decenijama su bile tabuizirane u njemačkom društvu, a djeca su, kao i njihove majke, bila izložena socijalnoj isključenosti. Danas, nakon 70 godina, sve više izlaze sa svojim pričama– u neformalnim grupama, ali i u javnosti.
 
Progovaranje tek nakon decenija tišine slučaj je i sa djecom čiji su očevi bili njemački vojnici koji su tokom rata okupirali teritorije država kao što su Norveška, Danska ili Francuska. U Norveškoj se, na primjer, pretpostavlja da je rođeno između 10 i 12 hiljada djece jer su nacisti ohrabrivali veze između njemačkih vojnika i Norvežanki u cilju kreiranja arijevske rase. Nakon rata, mnoga od te djece izložena su diskriminaciji i uskraćena im je mogućnost ostvarivanja društvenih prava što je rezultiralo lošim ekonomskim uslovima u kojima su živjeli. Njih 150 tokom 2007. godine obratilo se Evropskom sudu za ljudska prava, optužujući Norvešku za diskriminaciju. Iako je slučaj odbačen zbog zastarjelosti, 2018. godine norveška vlada uputila je zvanično izvinjenje djeci i njihovim majkama.
 
U nekim zemljama o djeci rođenoj kao posljedica rata i dalje se šuti. To je slučaj sa Kosovom, gdje je i dalje veoma teško govoriti o procjenama koliko je je beba rođeno kao posljedica ratnog silovanja. Dvadeset godina nakon sukoba, ova djeca ostaju u potpunosti nevidljiva u kosovskom društvu. Tek 2018. godine kosovska vlada pokrenula je proces koji ženama koje su preživjele silovanje tokom rata pruža mogućnost stjecanja statusa žrtve i mjesečnu naknadu, ali o djeci rođenoj kao posljedica silovanja i dalje se ne govori.
 
"Nisam sasvim sigurna da li je pravo vrijeme. Morali smo čekati 20 godina na priznanje žrtava seksualnog nasilja. U procesu priznavanja statusa, žrtve imaju glas. Ali, kao i svugdje, teško je otvoriti problem djece rođene kao posljedica silovanja jer se oni ne čuju", kaže Vlora Nushi, rukovoditeljica ureda UN Women na Kosovu.
 
U budućnosti, Ajna želi razviti regionalnu mrežu djece rođene kao posljedica rata, koja bi upravo okupljala djecu iz BiH, Hrvatske, Srbije, Kosova.
 
Razgovor oslobađa
 
Život djece rođene kao posljedica rata često je obavijen stalnim propitivanjem vlastitog identiteta, osjećajem krivice i stida zbog porijekla. Nije rijedak slučaj da su zbog svoje netipične porodice kao djeca bili izloženi ismijavanju i vršnjačkom nasilju, a otežan je i sam odnos sa majkom. Upravo zbog toga, razgovor o svim ovim procesima u sigurnim krugovima, sa porodicom i prijateljima, sa drugom djecom s istom životnom pričom, ili sa stručnom osobom – iznimno je važan.
 
"Iz mog ogromnog kliničkog, aktivističkog, terapeutskog i istraživačkog iskustva mogu slobodno reći da razgovarati o tome i progovoriti je veoma, veoma važno. To je na osnovu mog iskustva koje je uglavnom bazirano na preživjele i djecu. Oni koji su odlučili da progovore, a zatim organizovali udruženja i postali aktivni kroz udruženja preživjelih, zaista su se osjetili osnaženim, priznatim, naučili su mnogo", objašnjava Amra Delić, psihoterapeutkinja i istraživačica sa velikim iskustvom rada u oblasti ratnog silovanja.
 
Pored borbe za ostvarivanjem svojih prava i vidljivosti u javnom prostoru, najveća vrijednost Udruženja Zaboravljena djeca rata ogleda se u pružanju prostora za povezivanje djece. Na internim sastancima okuplja se zasad 15 aktivnih članova i članica i to je prilika da jedni sa drugima dijele svoje priče i iskustva. Jedna od članica udruženja je i 25-godišnja djevojka čija je majka preživjela silovanje. Ova djevojka koja je željela ostati anonimna, priča da je djecu koja imaju iste ili slične priče kao i ona, upoznala u udruženju i preko doktorice Amre Delić.
 
Foto: Detalj iz Ajninog stana
 
"Iskreno najviše i razgovaram i imam odnos upravo s Ajnom iz udruženja, a osim toga čovjek se osjeća unutar tog udruženja malo opuštenije budući da svako već ima istu ili sličnu priču pa stoga i ne morate mnogo da objašnjavate a i znate da vas prirodno bolje razumiju."
 
Govoriti o svom identitetu za ovu djevojku nije problem, ali ona vodi računa o tome da nije riječ samo o njenoj privatnosti nego i ljudi iz njene porodice.
 
"Ja nemam problem s tim da bilo kome koga to zanima kažem o svom porijeklu, ali nemam potrebu da 'mašem' s tim, pa nemam ni potrebu da javno istupam i govorim o tome budući da se ne radi u cijeloj situaciji samo o meni već i o mojoj majci, tetki, baki i ostalim članovima porodice zbog čega ne želim da njih izlažem bilo kakvom publicitetu jer to smatram i njihovom privatnošću."
 
Djeca rođena kao posljedica rata sve češće učestvuju u različitim umjetničkim projektima u kojima se pojavljuju sa svojim imenima. Krajem marta u Tuzli su se našli na sceni zajedno sa mladim glumcima, u pozorišno-plesnoj predstavi "U ime oca". U Sarajevu je zatim postavljena izložba fotografija "Breaking Free" inspirisana pričama djece i njihovih majki, a tokom otvorenja ove izložbe organizovan je i okrugli sto na kojem su se djeca i majke zajedno predstavili javnosti. Uskoro bi javnosti trebao biti predstavljen i dokumentarac na ovu temu.
 
Otkako je saznala za istinu o svom porijeklu, Ajnin život se sasvim promijenio. Sve čime se dotad planirala baviti prešlo je u drugi plan i postalo manje bitno, jer sada kao svoju misiju u životu vidi borbu za prava ove djece – u BiH, regiji, ali i svijetu. Ubijeđena je da je priča djece rođene kao posljedica rata – priča budućnosti, a ne prošlosti.
 
"Moje će zadnje riječi i moje će zadnje djelo biti posvećeno ovoj tematici – tematici žena koje su preživjele, i djeci. Svjesna jesam da se ratovi ne mogu nikad zaustaviti, ali uvijek puno toga možeš da uradiš, da spasiš puno toga. To je nešto čemu ću se definitivno posvetiti. Ovo sve što sad radim, radim za budućnost."
 

*Ovaj tekst nastao je uz podršku Fondacije Robert Bosch u okviru programa "Reporters in the Field" koji implementira organizacija N-ost.

Ostavite komentar