Očevi i krvarenje: Kupiti kćerki uloške nije nuklearna fizika

Očevi, braća, ali i treneri, nastavnici tjelesnog i razrednici, ne trebaju bezglavo bježati od menstruacija svojih kćerki, sestara i učenica.
Foto: 
Pixabay
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Pokrenuvši portal Dobila.ba posvećen iskustvima prve menstruacije i namijenjen prije svega djevočicama i mladim djevojkama, prijateljica Boba i ja ponajviše smo se veselile ideji da stvorimo platformu na kojoj bi se djevojčice i djevojke informisale o "crvenom teroru" kojeg preživljavljavaju iz mjeseca u mjesec. Pisale smo o biološkim procesima koji menstruaciji prethode, PMS-u, šta koristiti, šta kada boli, a jednu od sekcija naslovile smo i Dječaci i menstruacija
 
Bilo nam je važno u svakom segmentu detabuizirati jedan toliko prirodan proces oko kojeg se isplela opasna mreža društvenih normi, standarda i kvazivrijednosti. Bilo nam je važno podvući da menstruacija biološki možda jeste ženski ekskluzivitet (mada, tekst koji je za Dobilu napisao naš drugar, transmuškarac Jovan Ulićević iz Crne Gore, pokazuje da nije čak ni to), ali da ne postoji nijedan razlog da se to iskustvo krije od vanjskog svijeta u neprozirne papirne vrećice ili da se dječaci izbacuju iz učionica kada proizvođači uložaka imaju informativno-promotivne časove u školama. 
 
Zato smo upravo u navedenoj sekciji pisale djevojčicama o muškim procesima i dječacima o ženskim, a u tekstu Nije sramota dotakle smo se i svakodnevnih situacija poput skrivanja uložaka, dodavanja ispod školske klupe da drugari ne vide, tajenje od oca i brata da smo dobile i pričanje u šiframa sa mamom i sestrom kada nas stomak razdire u bolovima i neko nam treba otići po uloške. 
 
Iz svega navedenog, izuzetno nas je obradovalo da nas je samo 24 sata nakon "lansiranja" portala na društvene mreže, obradovalo javljanje upravo jednog oca tinejdžerke koji se raspitivao o nekim stvarima u vezi sa ciklusom svoje kćeri. Ima nade, dakle, da ne bježe bezglavo svi očevi i braća (ali i treneri, nastavnici tjelesnog i razrednici) od menstruacija svojih kćerki, sestara i učenica. Potvrdili su to za Diskriminaciju, očevi poput Jasmina i Aleksandra kojima ništa u odrastanju i seksualnosti njihovih kćeri nije problem, niti tabu, pa ni menstruacija.
 
Šaputanje u apoteci
 
"Ja sam sa svojim kumom pričao. Njegova je kćerka starija od moje godinu i po. Njega je recimo strašno potreslo kad je ona dobila, emotivno, ali mislim da mu se to nekako poklopilo sa krizom srednjih godina (smijeh) pa ga je spopala prolaznost što pjesma kaže", uz smijeh priča Jasmin, otac petnaestgodišnjakinje koja je prvu menstruaciju dobila prije godinu.
 
"Ona je to nekako dugo iščekivala. I supruga mi se požalila da se možda već malo i brine, jer je ona dobila sa nepunih dvanaest. Tek tad ja sam zapravo krenuo čitati i istraživati, da bih smirio njihovu paniku i presreo vlastitu. Dotad, ništa nisam znao. Mama je to krila, imam brata, ne sestru, u školi se također vrlo šturo govorilo. Saznao sam ponešto tek kad sam stupio u prve seksualne odnose, ali i tad samo o odnosu menstruacije i odnosa, reprodukcije, ništa mimo toga. Supruga, a ni prethodne djevojke nisu imale bolne cikluse, da bih naučio šta o tome, jesu poneke kolegice s posla, ali da se ne lažemo, bio sam klasični muški ignorant. I iako sam s kćerkom, kao i sa starijim sinom, pričao o odgovornim odnosima, tjelesnom sazrijevanju, menstruacija mi jeste bila nepoznanica. Ali kad sam naučio, učinio sam sve da se osjeća komforno da o tome govori preda mnom i pred bratom. Grijao sam termofor (ona je, nažalost, jedna od tih sa bolnim drugim danima), kupovao tablete i svađao se sa djevojkama koje bi se u redu iza mene u apoteci kikotale kad sam se raspitivao da l' su za menstrualne bolove bolji čepići ili tablete."
 
Slično je i Aleksandrovo iskustvo, s razlikom da on ima tri kćerke.
 
"Najstarija je dobila, srednja bi trebala svako malo, to je sad česta tema nje i starije sestre u koju pokatkad uključe i mene, ali njihova je prednost što zaista za sve imaju jedna drugu (starija je samo 16 mjeseci starija od srednje). Nedavno je najstarija baš prepričavala raspravu koju sam vodio s njenom nastavnicom tjelesnog koja joj je ujedno bila i razrednica kada je rekla da pošaljem suprugu da razgovaramo o Eminim izostancima iz ženskih razloga. Bilo je to u manjem gradu u kojem smo do prije godinu dana živjeli, sad smo preselili na drugi kraj svijeta, ali nije to jedina situacija kada sam se osjećao da me se tretira nedovoljnim i nedoraslim da skrbim o emotivnom i tjelesnom blagostanju svojih kćeri. Pedijatrice su me, recimo, pitale, kada je jedna od njih imala upalu mokraćnih kanala još kao jako mala djevojčica, da li mi je supruga objasnila kako joj prati pišu. Ovdje je znatno drugačije, al' dok smo živjeli dole, nije mi se jednom desilo da misle kako sam samohrani otac svaki put kad se upetljam u mamino područje." 
 
Tata je kul
 
O svojim tatama i njihovom učešću u njihovim odrastanjima govorile su i djevojčice polaznice radionice o menstruaciji organizirane u sklopu festivala ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise. U jednom trenutku, nakon što je jedna djevojčica rekla da ima kul tatu koji joj pravda časove kad je boli, druga polaznica, trineaestogodišnjakinja, blago ju je prekorila, da joj je tata samo normalan roditelj, a ne kul, jer sigurno ne bi rekla da joj je mama kul jer joj kupuje uloške i gaćice. 
 
Djevojčice poput ovih, samosvjesne unatoč obrazovnom sistemu i prodavačicama i prodavačima koje i dalje uloške kriju u neprozirne kese, te očevi poput Jasmina i Aleksandra, mogli bi biti predvodnice i predvodnici promjena ka svijetu u kojem djevojčice ohrabrujemo da imaju autonomiju nad tijelom, ali da to ne znači da procese kroz koje im tijelo prolazi smatraju sramotom ili strašnom tajnom o kojoj se šapuće. Jer tajne se šute, a tamo gdje se šuti, prešućuje se i znanje. 
 
Nastavak, nažalost, znamo: gdje znanje prestaje, počinje strah, a on nam u odgajanju naših djevojčica nikako nije saveznik. 
Ostavite komentar