Oni dani u godini kada ipak nismo same

Radionice, koncerti, diskusije, ispunile su ovogodišnji Pitchwise festival u Sarajevu. Svoj osvrt na ovogodišnji program i moguće promene, daje Lamija Begagić, književnica i jedna od učesnica festivala.
Foto: 
Fondacija CURE
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Fondacija CURE i ovog je septembra organizirala festival ženske umjetnosti Pitchwise i to ovaj put u prostorijama i baštama Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, lokaciji prikladnijoj, a i simbolički važnijoj od prethodnih. Blagodeti online gostovanja, zahvaljujući Zoomu, iskorišteni su da za isti stol okupe sugovornice iz različitih gradova koje su bile spriječene fizički prisustvovati festivalu, te smo, čini se, dobile doista dobitnu kombinaciju live i online programa: od oboje uzevši najbolje u čemu bi valjalo ustrajati i u budućnosti, bez obzira na ishod pandemije i globalne zdravstvene situacije. 
 
Prvog dana festivala, u sklopu programa svečanog otvorenja, dodijeljena je nagrada Hrabri iskoraci Fondacije Jelena Šantić, utemeljene u znak sjećanja na jednu od najznačajnijih mirovnih aktivistica u Jugoslaviji. Primila ju je, sasvim zasluženo, Ajna Jusić koja već nekoliko godina ulaže ogromne napore upravo na polju mirovnog aktivizma kroz rad organizacije Zaboravljena djeca rata.
 
Nakon dodjele nagrade, otvorena je i izuzetno zanimljiva izložba kojom se, kako je izjavila kustosica Ana Simona Zelenović, htjelo povezati umjetnice sa Balkana koje govore na temu rata kroz različite diskurse, bilo da su sam rat proživele kao devojčice pa njegove posledice danas nesvesno reprodukuju, bilo da su bile već odrasle, kritičke osobe, dovoljno zrele da simultano komentarišu taj rat dok se on dešavao. 
 
"Jako mi je", ističe dalje Ana, "bilo i važno to mesto Historijskog muzeja, jer je bitno da u tu historiju uguramo napokon i feminističku kritiku rata, u ovom slučaju izraženu kroz umetnost. Jer kroz historiju, umetnost i žene su one koje su uvek kritički odgovarale na nasilje, rat, silovanja, mizoginiju, na sve oblike fašizma... To je, zapravo, jedna od važnijih ideja ove izložbe: staviti u muzej revolucije historiju kritike rata."
 
Patrijarhat ne vjeruje ženama
 
Moto ovogodišnjeg festivala je "Nismo same", i zasigurno je referenca na niz akcija i inicijativa koje su u prethodne godinu-dvije pokretane od Vardara do Triglava, a odnosile su se na svežensko i svedruštveno suosjećanje, slušanje i razumijevanje ispovijesti žrtava seksualnog nasilja. 
 
Od Nisam tražila preko "Mogu da neću" do "Spasi me" i "Pravda za djevojčice", pokrenute su platforme gdje su žene napokon mogle progovoriti o iskustvima silovanja ili drugih oblika nasilja kroz koja su prolazili bez da su išta morale dokazivati tragovima borbe na vlastitom tijelu, ostacima sjemene tečnosti ili iskazima svjedoka. 
 
S tim u vezi je bio i izuzetno važan panel Mi koje dižemo glas održan u subotu, 11. septembra kojim je moderirala Selma Hadžihalilović, a učestvovale su Aida Feraget (live), Milena Milojević (Beograd, putem Zooma) i Ana Pecotić (Zagreb, Zoom). Panel se, kako je programom najavljeno, bavio opresivnim politikama i aktivističkim djelovanjem, a svaka je učesnica predstavljala inicijative iz kojih dolaze: Ženski marš (Sarajevo), Verujem ti (Beograd) i Spasi me (Zagreb). 
 
 
Premda je Ženski marš prije svega pokrenut s ciljem reagovanja na potpunu nesposobnost vlasti u zaštiti zdravlje građanki i građana tokom pandemije korona virusom i neblagovreme nabavke vakcina, danas je ova inicijativa angažirana i na polju zaštite prava žena žrtava seksualnog nasilja kroz pritiske za promjene zakonskih legislativa u oblasi seksualnog nasilja i silovanja. 
 
Jedna od žena koja iza incijative stoji, Aida Feraget, na pitanje moderatorice koje su tri stvari koje je u toku vlastitog aktivističkog djelovanja, ne samo kroz Ženski marš, osvijestila i podijelila bi ih sa ženama i djevojkama, odgovorila je: 1. Šutnja nije zlato. 2. Svaka od nas je bitna. 3. Nečinjenje je saučesništvo.
 
A da šutnja nije zlato i da žene žele govore, ako im se samo pruži minimalna podrška, potvrdila je i Milena Milojević iz Beograda govoreći o hiljadama iskustava žena iznesenih preko Facebook platforme Verujem ti gdje žene pronalaze slobodan prostor u kojem se, po Mileninim riječima ne porede iskustva i ne pravi hijerarhija bola. 
Ona je govorila i o skandaloznim sudskim ishodima koji su potresli društvenu javnost ne samo Srbije u slučaju Danijela Štajnfeld protiv Branislava Lečića i slučaju protiv bivšeg predsjednika skupštine Jagodine Dragana Markovića, te o, nešto boljem sudskom raspletu slučaja iskaza iz istraživačke stanice Petnica gdje je optuženi saslušan i pronađen niz dokaza o seksualnom nasilju nad polaznicama. 
 
Premda nije bila učesnica panela, diskusiji se pridružila i Lepa Mlađenović govoreći iz svog višegodišnjeg iskustva konsultantice za žene žrtve seksualnog nasilja, naročito istaknuvši da je pored brige o zajednici važna i briga o sebi.
 
"Patrijarhat ne veruje ženama. Zato je važno da verujemo sebi i verujemo jedne drugima i da si stalno ponavljamo kako smo uradile najbolje što smo mogle u datom trenutku da preživimo jer to je, zapravo, neurobiološka istina!" izjavila je Lepa koja je knjigu Emocije menjaju rad mozga, posvećenu upravo velikoj temi feminističkog pristupa neurobiologiji traume silovanja, također predstavila na Festivalu, u sklopu panela naslovljenog Pobunjene spisateljice održanog u petak, 10. septembra. Na ovom su panelu, uz Lepu, a pod moderacijom Merime Omeragić, govorile i Lana Šehović, Marija Šuković, Lamija Begagić i Nađa Bobičić.
 
Važnu notu Festivala godinama već, pored panela, daju i radionice, koje su, ove godine bile dosta raznolike, od grnčarenja, hip hopa, joge, preko plesa do osnova volontiranja i aktivističkog rada kojeg je vodila Anđelka Matijević. "Na moje veliko zadovoljstvo, bilo je dosta mlađih učesnica koje su tek na početku svog volonterskog angažmana, sa kojima je bilo važno razgovarati i o pravnim regulacijama volontiranja i bitnoj razlici između volontiranja i izrabljivanja koje se stavlja pod plašt volontiranja. Jasno smo podcrtali faktor dobrovoljnosti kod volontiranja zarad lične satisfakcije i zadovoljstva", kaže Anđelka. 
 
Kamo dalje, rodice?
 
Jedna od radionica bila je posvećena i djevojčicama, a organizatorice iz Fondacije CURE ističu da svake godine teže podmladiti publiku i da je briga o sadržajima namijenjenih obrazovanju djevojčica nešto na čemu treba više raditi.
 
I dojam prisutnih je da je taj rad nužan, ali i da mora biti sistemskiji i sistematičniji, budući da radionica "Djevojčice što su promijenile svijet" nije bila baš prilagođena uzrastu, a i grupa je bila u (pre)širokom rasponu od 9 do 50+ godina. 
 
Festivalski dani, tačnije noći, obilovali su i muzikom i sasvim solidnim večernjim programom, gdje posebno izdvajamo nastup DJane Razijan i muzičko-scenski performans Ro und Rosenkurz, premda je, istini za volju, posljednji dan festivala mogao proći i bez arsenala hitova na potezu od Dine Merlina do Željka Joksimovića. Ružica jeste bila, ali kako reče pjesma: sada više i nije, vrijeme je možda za neke nove glasove. 
 
Kao i svake godine, i ove je godine Pitchwise obilovao gošćama iz raznih dijelova regiona, te je kao i dosada inkluzivan,  za osobe s invaliditetom, Romkinje, osobe treće životne dobi, žene iz manjih sredina. No, zamjerke koje su  upućivane i proteklih godina su (sasvim prijateljski) iste su i ove pospandemijske: potreba za nešto boljim oglašavanjem i dostupnošću programa i za više večernjih termina za važne panele i umjetničke događaje tokom radnih dana, kako bi festival bio otvoren i ka građankama i građanima, ne samo festivalskim gošćama. 
 
Ove godine dodala bih još samo i to: još malo dodatnog rada na naporu da uključimo u cijelu stvar i naše djevojčice i tinejdžerke, ne iz klišeiziranog jer na njima svijet ostaje, jer teško da će im šta ostati, već jer od njih moramo učiti, da spasimo što se spasiti da. 
 
Ostavite komentar