Queer osobe i odlazak iz BiH: Priča o Beču

Život na rubu zbog ozbiljnih zdravstvenih problema i strah kojem je konstantno bila izložena zbog svog LGBTI aktivizma, na kraju su B.D. doveli do odluke da sa svojom partnericom napusti Bosnu i Hercegovinu.
Piše: 
Redakcija
Foto: 
Pixabay
Podijeli ovaj članak: 
Vezane teme: 
Tridesetogodišnja Mostarka B. D. napustila je Bosnu i Hercegovinu prije četiri godine. Sa svojom partnericom odlučila je započeti novi život u Beču, nakon višegodišnjih prijetnji, pritisaka i neugodnih iskustava kojima je bila izložena u nekoliko bh. gradova u kojima je živjela. 
 
Svoju priču B.D. započinje prisjećanjem na život u Mostaru u kojem je rođena. U tom gradu, njen LGBTI identitet, u periodu rane mladosti, nije ni dobio priliku da dođe do izražaja jer je dominirao jedan drugi identitet – identitet djeteta roditelja iz miješanog braka.
 
"Ja sam dijete iz miješanog braka, moj otac je musliman, a mati mi je katolkinja. I to je u biti obilježilo moj identitet u Mostaru. Nije apsolutno dolazilo do izražaja bilo šta drugo što se tiče identiteta i to je bio jako, jako težak period za mene. U Mostaru sam bila klasična ormaruša i dosta sam se susretala s nasiljem od strane vršnjaka. To je trajalo osam godina, stvarno intenzivno kroz cijelu osnovnu školu, i cijelu srednju školu. Iako su moji roditelji bili jako otvoreni i vodili me i psihologu i psihijatru zbog svega toga, ali bez pomoći. Jer koliko god sam ja radila na sebi, sa druge strane sam dobivala kontru. I to nije bilo baš ugodno. Tako da taj moj queer identitet nije nikako mogao da dođe do izražaja, da bude neka tema."
 
Borba za identitetima
 
Nakon srednje škole, B.D. upisuje fakultet u Tuzli, gdje konačno dobiva prostor da intezivnije istražuje i spoznaje svoje ostale identitete. Dolazi u sredinu u kojoj njen nacionalni identitet više nije bio bitan, a upoznaje i snažnu LGBTI zajednicu s kojem se povezuje. Uslijedio je period osnaživanja queer identiteta, ali i period borbe za zdravljem. Njen boravak u Tuzli obilježio je prvi susret sa kancerogenim oboljenjem.
 
"Ja sam 2010. godine dobila karcenogeno oboljenje i moj cijeli fokus je stvarno bio na liječenju i na osnaživanju mene kao žene i, naravno, cijele pozadine queer identiteta. Imala sam stvarno sjajnu ekipu s kojom sam se družila i s kojom sam provodila vrijeme. Moj queer identitet nikad nije bio upitan, ali mislim da je period u Tuzli, te prve dvije godine, bio ključan, da spoznam sebe - ko sam i šta sam."
 
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, B.D. počinje shvatati da je sve više izložena opasnosti zbog svog osnaženog queer identiteta. Nasilje i napadi na nju i njene prijatelje postaju uobičajena pojava, prije svega jer nisu skrivali svoju pripadnost LGBTI zajednici. Svi ti napadi bili su, ipak, "blaži period" njenog aktivizma, u odnosu na ono što je uslijedilo, objašnjava B.D. Naredni period u njenom životu obilježila je selidba u Banjaluku, gdje sa manjom grupom aktivista i aktivistica pokreće banjalučko udruženje Queer koja se glasno zalagalo za prava LGBTI osoba.
 
"I što smo više bili aut i što smo više radili kao udruženje, opasnost je počela bivati sve veća i veća. Vremenom, nakon što je udruženje registrovano, postalo je sve gore i gore. Životi su nam bili toliko ugroženi, ne samo meni i mojoj partnerici Lani, nego i Maji i Miladini. Svi su aut, tako glasno aut... Ne mogu opisati količinu straha i odgovornosti koju nosiš kao starija prema grupi mladih ljudi s kojom si 12 sati dnevno."
 
U međuvremenu, B.D. je ponovo dijagnosticirano kancerogeno oboljenje, te je još jednom prinuđena istovremeno voditi dvije najteže bitke u životu – bitku za zdravlje i bitku za queer identitet. 
 
"Moja partnerica i ja smo živjeli zajedno u jednom stanu, i kada je meni drugi put dijagnostikovano kancerogeno oboljenje, nas gazdarica izbacuje iz stana. Nakon primanja svoje prve hemoterapije ja sam na ulici."
 
Sve glasniji aktivizam sa sobom je donosio i veću opasnost, a strah postaje sastavni dio njihovih života. U jednom trenutku, ni obavljanje svakodnevnih aktivnosti više nije bilo moguće, objašnjava B.D.
 
"Nama su ljudi išli u prodavnicu da nam kupe hranu. Nismo stvarno smjeli da izađemo iz kuće. Da ne pričamo o napadima, koliko puta se desilo samo da nam kucaju na vrata, da lupaju, da zovem policiju da ih prijavljujem, da sutra idem ponovo da ih prijavljujem, da policija neće da dođe, da ja tu sjedim zaključana u stanu u prizemlju i molim Boga da mi ne razbije prozor, da me ne upuca jer je tu s fantomkom i nemam pojma ko je."
 
Odlazak u Austriju sa 1.500 eura i nova borba za priznavanjem
 
Život na rubu zbog ozbiljnih zdravstvenih problema i strah kojem je konstantno bila izložena zbog svog aktivizma, na kraju su B.D. doveli do odluke da sa svojom partnericom napusti Banjaluku, i Bosnu i Hercegovinu. Iako su nailazile na osudu pojedinih aktivista i aktivistica, B.D. vjeruje da je specifična situacija u kojoj se nalazila opravdavala njen egoizam u tom trenutku.
 
"Jedino što hoćeš - hoćeš da si zdrav i da si siguran, ništa više, samo to dvoje. I onda tražiš način, šta uraditi da to dvoje dobiješ."
 
Za odlazak u Austriju nisu se posebno pripremale. Kontaktirale su LGBTI organizacije u Beču tražeći od njih pomoć tokom prvog perioda boravka u novoj zemlji, ali na tim adresama nisu dobile što su tražile.
 
"Nije bilo nekog dugoročnog razmišljanja ili nekog ciljanog plana šta ćemo mi sad da radimo - da smo došle na nešto pripremljeno. Mi smo digle kredit od hiljadu eura i posudile smo još 500 eura od nekog i spakovale smo svoje kofere i došle u Beč", kaže B.D. i dodaje da su se prvi mjesec snalazile tako što su neprijavljene boravile u jednom studentskom domu.
 
"Tih mjesec dana je stvarno bilo najtežih mjesec dana zato što se taj smještaj platio 700 eura, i ostaje ti još toliko. Moraš da plaćaš karte za prevoz, došao si u nepoznat grad, nemaš android telefon, nemaš kartu grada, sve ti je novo. Velika je sreća samo bila ta što ja pričam njemački, pa sam mogla da se sporazumijem sa svim tim ljudima na ulici."
 
Iako su u Austriju stigle sa hrvatskim pasošima, te su se nadale da neće imati problem sa pronalaskom posla, ipak ih je dočekalo mnogo administrativnih prepreka prije nego što su zaista i mogle legalno raditi. Tek nakon godinu boravka u Austriji, vektorska grafika kojom se njena partnerica bavi, našla se na listi deficitarnih zanimanja, i konačno je bar jedna od njih uspjela dobiti radnu dozvolu. Kako bi i B.D. bila zdravstveno osigurana preko svoje partnerice, te mogla dobiti radnu dozvolu, odlučile su da formalno ozvaniče svoju vezu kroz civilno partnerstvo priznato u Austriji.
 
"Kad je ona dobila tu radnu dozvolu, mi smo jedno veče sjedili ovdje, i Lana govori mi ćemo morati da se potpišemo, nema druge. Nikad nismo razmišljali ni o partnerstvu, ni o braku, taj papir mi je - papir. Ne mijenja mi ništa u odnosu s njom. Ali, toliko smo u tih godinu dana čitali o svim mogućim zakonima i rupama u zakonu, a ima ih i ovdje, da sam ja na kraju rekla stvarno iz inata - okej, ako sistem mene zaje*ava cijelo ovo vrijeme, ja ću sad fino da se potpišem, i za 24 sata da imam sve papire. I stvarno je bilo tako, mi smo se potpisale danas, u Gornjoj Austriji, za 24 sata smo se vratile kući i u poštanskom sandučetu sam imala sve papire. Jedan potpis! Sve papire!"
 
Queer dijaspora kao podrška onima koji su ostali
 
Iako je u jednom trenutku osjećala da je izdala druge i samu sebe odlaskom iz Bosne i Hercegovine i napuštanjem ostalih aktivista i aktivistica, B.D. danas vjeruje da queer dijaspora iz cijelog svijeta može doprinijeti i već radi mnogo toga da pomogne LGBTI zajednici u BiH. Ponekad se pomoć ogleda u podršci na pojedinim događajima koje LGBTI organizacije pripremaju, a ponekad je riječ i o financijskoj podršci. Mreža queer dijaspore nije formalno uspostavljena, ali B.D. objašnjava da i neformalna grupa kakva sada postoji funkcioniše dobro.
 
"Ovako kako je trenutno, sjajno funkcioniše i definitivno svi ljudi s kojima smo uvezani znaju da imaju našu podršku i uvijek nam se mogu obratiti. To uopšte nije tema."
 
B.D. nastoji i u Austriji da utječe na društvene promjene, jer, kako objašnjava, ni u toj zemlji nisu svi otvoreni za razgovor o LGBTI zajednici. Ipak, neke stvari se značajno razlikuju od života u Bosni i Hercegovini, kao činjenica da nju i njenu partnericu zakon i policija sada štite, ili da ih država tretira kao porodičnu zajednicu.
 
"Da se razumijemo, i ovdje ima fašizma koliko hoćeš, ima maltretiranja i svega, ne isključujem to, protesti su svakog četvrtka. Ali te neke osnovne ljudske potrebe - da si siguran, da te neko vrednuje, da prihvata tvoje postojanje samo kao osobe, nama je to bilo toliko nepoznato i stvarno je lijepo. Osjećaš se sigurno", zaključuje B.D.
Ostavite komentar