Na ulici su tog dana bili ljudi koji nemaju platu i po nekoliko godina. Bila su i njihova djeca. Nezadovoljna i gladna. Možda mrze svoje roditelje, ali prije svega mrze sve krivce za glad prethodnih 20 godina. Šta ste očekivali?
Djeca ove bahate oligarhije imaju “mnogo da izgube”. Ali nemaju veća prava na život, na ambicije i snove od radničke djece Tuzle ili od mladih “delinkvenata” koji su zapalili zgrade kantonalnih vlasti 7. februara.
Ja sam vidio njih, a oni nisu vidjeli mene. Vidjeli su gomilu mesa s očima, koja ih nervira samo jer postoji. To što sam bio drukčiji od njih, što nisam imao jednog roditelja, što nemam jedan bubreg i što sam daltonist nije mi išlo u korist.
Nije ovo priča o faktima i pretpostavkama. O mužu i ženi i detetu koje po DNK analizi nije njihovo.Ovo je, naime, priča o tome koliko rasizma obitava među nama. Ovo je priča o rasnoj mržnji, stereotipima i predrasudama i njihovim izvorima.
Na žalost, kad Jelena više ne bude na gradskom trgu, zaboraviće se i ona i njeni razlozi. Ostaće tada samo ona druga vrsta tišine. Ćutanja u kome smo i mi saučesnici - to je ćutanje iz straha.
Zaostala i autistična zemlja su uvrede i na račun onih koji od tih bolesti boluju i nas koji u njima živimo. Nismo nesposobni, samo smo zaostali – rugaju se parlamentarci iz klimatiziranih prostora punih dosade, nesposobnosti i paranoje.
Možda sam monstrum što mislim da ljudi nisu krivi jer ih njihovo tijelo ubija. Možda bih mislio drukčije da oca nisu ostavili u hodniku bolnice, jer je on odbio kemoterapiju u zadnjem stadiju.
Gledam prijatelja i njegovu ženu obavijene velom čipkaste ozvaničenosti, očiju zamagljenih umjerenim alkoholom. Ni umjerena vjenčanja neću imati. A šta će ti biti muž? Muž će mi biti partner. Kako partner, pa niste u firmi?
