Enina priča: Zakašnjeli azil

Zbog višegodišnjeg osjećaja nemogućnosti da se kao lezbejka u potpunosti i ravnopravno integriše u bh. društvo, Ena je odlučila napustiti svoju zemlju i potražiti azil u Sjedinjenim Američkim Državama. Azil koji joj je na kraju i odobren, ali dvije sedmice nakon što se ipak, zbog teške financijske situacije koja ju je zatekla u SAD-u, vratila u BiH.

 

 

"To je bio dugogodišnji proces neke unutarnje borbe sa sobom, tog samoprihvatanja u realnosti kakva jeste u društvu u kojem živimo", započinje Ena svoju priču, i objašnjava kako joj je dugo trebalo da otvoreno priča o svojoj seksualnosti sa drugima. Prva osoba iz porodice kojoj se autala bila je njena tetka, nakon čega razgovara i sa majkom koja i danas, kako Ena kaže, živi u uvjerenju da je riječ o fazi koja će proći. U ranoj mladosti nije imala problema s okruženjem zbog svoje LGBTI pripadnosti, ali, s druge strane, nikada nije taj dio svog identiteta ni isticala u prvi plan. Problemi se počinju javljati u trenutku kada se taj dio njenog identiteta više nije mogao držati privatnim.

 

Svijest o tome da u BiH sa partnericom možda nikada neće moći živjeti normalnim životom bez skrivanja, problemi na poslu, strah od potencijalnih napada i smrt bake koja joj je bila najveća podrška, dovode Enu do odluke da pokuša napustiti BiH i otići u SAD. Preko turističke vize odlazi u Las Vegas, gdje je prvo boravila kod oca, ali kako od njega ne prima potrebnu podršku, ubrzo postaje prepuštena sama sebi.

 

"Pripreme za odlazak su bile veoma emocionalno i psihološki iscrpljujuće jer u trenutku kad odlaziš ne ostavljaš samo ono što je loše za sobom. Tad sam bila u nekom stanju opće konfuzije, straha od nepoznatog, pomiješanih emocija koje su me naizmjenično preplavljivale", kaže Ena i objašnjava kako nije bila sasvim pripremljena na promjene koje dolaze sa mijenjanjem mjesta boravka.

 

"Bilo kakva drastičnija promjena u pogledu promjene mjesta stanovanja se smatra izlaskom iz komfort zone bez obzira u kojem omjeru je ta komfort zona ranije bila ugodna ili ne. S takvom odlukom dolazi i mijenjanje kompletnog seta navika i ide se u susret kulturološkim šokovima tog podneblja. S obzirom na to da ranije nisam imala slično iskustvo, nisam mogla da adekvatno ocijenim do koje sam mjere uopće spremna na sve što jedna takva promjena sa sobom donosi."

 

 

Po dolasku u SAD, Ena je pronašla državnu advokaticu koja je na njenom slučaju radila bez naknade. Kako objašnjava, to je pravo koje joj je bilo garantovano.

 

"Svaka osoba koja dođe ima pravo da pro bono unajmi državnog advokata koji u ovom konkretno slučaju ne uzima nikakvu novčanu naknadu za advokatske usluge koje bi u suprotnom koštale mnogo novca."

 

S advokaticom je nekoliko mjeseci aktivno gradila svoj slučaj na osnovu kojeg je podnijela zahtjev za azil.

 

"Ne znam kako bih to najbolje objasnila, kreiranje slučaja izgleda kao neka iznimno duga seansa kod psihoterapeuta, gdje moraš izložiti čitav svoj život i razloge zbog kojih tražiš taj azil - prenijeti i prepričati toj osobi, te u tom procesu ponovo proživljavati raznorazne traume iz prošlosti. Druga stvar koja je isto tako barijera je što eventualno neki popratni materijali koji su na našem jeziku trebaju biti prevedeni na engleski od strane sudskog tumača, opečaćeni", objašnjava Ena proces kreiranja slučaja i dodaje da dio dokumentacije mogu biti i različiti izvještaji nevladinih organizacija iz BiH i svijeta o stanju ljudskih prava u zemlji iz koje neko želi otići. Njen slučaj je na kraju bio predstavljen na oko 400 stranica. U tome joj je pomogao i Sarajevski otvoreni centar koji joj je obezbijedio popratne materijale koji su služili kao dokaz njenim tvrdnjama.

 

"Sve je relevantno – od homofobnih izjava javnih ličnosti, bilo šta što se u medijima pojavilo u obliku hate crimea ili hate speecha a da oslikava stanje u tom društvu, iskustva prijatelja/ica iz LGBT zajednice pored sopstvenih mogu poslužiti kao popratni dokaz."

 

 

Veliki problem za osobe koje traže azil u Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja činjenica da do trenutka dobijanja pozitivnog odgovora na podneseni zahtjev, podnosioci i podnositeljice nemaju prava na legalno zaposlenje. Dozvola za rad može se u drugom slučaju dobiti jedino ukoliko se od trenutka kad je slučaj dostavljen imigracionoj službi na odgovor čeka duže od pet mjeseci, objašnjava Ena. U suštini, najsretniji su oni koji na početku imaju ušteđevinu i obezbijeđen smještaj kod poznanika. Drugi moraju da pronalaze posao ilegalno, snalaze za smještaj kako znaju i umiju, pa postoji i realna opasnost od završavanja na ulici, bez krova nad glavom. Iako je posao kojim se Ena bavi tražen, činjenica da nije imala radnu dozvolu uskratila joj je mogućnost za stabilnim zaposlenjem. Bez poznanika i poznanica, daleko od kuće, i bez novca, jedan period snalazila se boraveći kod ljudi koje je tek upoznala. Kako je vrijeme odmicalo, a nije bila sigurna kada će dobiti povratnu informaciju o svom zahtjevu, i kakav će on biti, u jednom trenutku odlučila je da je najracionalniji naredni korak povratak u Sarajevo.

 

"Ja sam u tom trenutku mislila da mi azil neće biti ni odobren, znajući da se mnogo stravičnije stvari dešavaju drugim pripadnicima/ama LGBT zajednice u nekim drugim dijelovima svijeta, a koji isto tako dođu u zemlje koje imaju riješena pitanja ljudskih prava da traže azil. U tim svim previranjima, ja sam donijela odluku da se vratim u Sarajevo gdje barem imam krov nad glavom i podršku meni dragih ljudi."

 

 

Dvije sedmice nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, Ena je dobila obavještenje da joj je azil odobren, ali povratak u SAD za nju u ovom trenutku više nije moguć. Prema imigracionim pravilima, nije se smjela vratiti u zemlju iz koje je željela otići.

 

"Svaki izlazak iz zemlje dok se čeka na odgovor povodom azila se mora prijaviti nadležnim vlastima, te mora postojati dobar razlog za takvo što, zbog toga se ne preporučuje bilo kakva vrsta kretanja van granica zemlje pod čijom si protekcijom u tom trenutku. Ukoliko se vratiš u zemlju iz koje tražiš azil bilo kad u procesu dok ne dobiješ državljanstvo, a koji traje nekoliko godina, tu prestaje svaka mogućnost da se bilo šta učini u pravnom smislu povodom tog konkretnog slučaja."

 

Iako je u SAD-u boravila samo godinu, Ena je uspjela doživjeti dio slobode koju pripadnici i pripadnice LGBTI zajednice uživaju u toj zemlji. Tokom kratke veze sa djevojkom koju je upoznala u SAD-u, uvidjela je da se kao lezbejka nije morala skrivati u javnosti jer se "ljudi nisu okretali" niti komentarisali kada bi se držale za ruku ili poljubile, na ulici ili u restoranu. 

 

"To je ta sloboda koja je ovdje luksuz i koji može donijeti niz negativnih posljedica, pa se ljudi s razlogom pribojavaju od pokazivanja bilo kakve vrste afekcije prema svojim partnerima/cama u javnosti."

 

Iako njen pokušaj novog života u SAD-u nije prošao onako kako je očekivala, Ena namjerava pronaći novu priliku za odlazak, ovaj put u neku zemlju bližu kući.

 

"Žaliti za ishodom ove čitave situacije je u ovom trenutku apsolutno besmisleno, te sam odlučila da se ne osvrćem za stvarima koje su prošle i fokusiram se na kreiranje neke nove priče. Međutim, postoji taj period opravka, jer otići u bilo koju stranu zemlju je veliki korak i treba puno prilagođavanja na raznim nivoima kako bi se integrisao u to društvo u kojem si. Što se tiče novih prilika, smatram da se vremenom može naći način za odlazak negdje drugdje, ovaj put pod nekim drugačijim uslovima. Nadam se da ću kroz ovo svoje iskustvo biti u prilici da pomognem nekome drugom ko se odluči na isti ili sličan poduhvat", zaključuje Ena.