Mirza Halilčević, borac protiv socijalne nepravde: Prva stvar je progovoriti i biti nečiji mikrofon

Intervju sociologa, novinara i aktiviste za Diskriminacija.ba: Uvijek biram autentičnost
Piše: 
Selma Fukelj
Foto: 
Mirza Halilčević
Podijeli ovaj članak: 

Aktivizam, borba i zagovaranje promjena, za Mirzu Halilčevića, nije nužno planirani stil života, iako se, kako navodi, može smatrati prirodnom reakcijom na nepravdu. Volja za promjenom djelomično je definisana i njegovim odrastanjem, kao kasnijim aktivnijim bavljenjem pravima marginalnih skupina i unapređenjem prava LGBTIQA osoba. Uporedo se bavio i izvještavanjem o LGBTIQA pitanjima, čime se bavi i danas.

Jedan je od članova odbora Bh. povorke ponosa, a za dva dana - 24. juna - ponosno će zajedno sa ostalim građanima i građankama iz Bosne i Hercegovine (BiH) po četvrti put šetati ulicama Sarajeva u znak protesta protiv nejednakosti. Mirzin aktivizam seže dalje od borbe za LGBTIQA prava u BiH – učestvuje na brojnim protestima gdje je, kako govori za Diskriminacija.ba, vidio žrtve političke hegemonije i slučajeve tlačenja obespravljene manjine.

„Socijalna nepravda je političko pitanje kojem je mjesto u javnosti, a ne u privatnosti četiri zida“, naglašava.

Iako nekad osjeti beznadežnost, nadu mu, ističe, daju ohrabreni mladi ljudi koji žive svoje živote autentično.

Autentičnost uvijek bira i on, podcrtava, za razliku od života u bilo kakvom sputavajućem ormaru.

Danas je sretan da je okružen podržavajućim ljudima, mamom, prijateljima kolegama i kolegicama iz radnog kolektiva, no, mnogo je pripadnika LGBTIQA zajednice koji nemaju takvu podršku. Zato je, kako kaže, važno da budemo glas svima onima koji ne mogu iz straha da glasno govore.

U intervjuu Mirza Halilčević objašnjava između ostalog i zašto je važno da se govori o stanju LGBTIQA osoba u BiH na adekvatan i odgovarajući način, o tome kako izbjeći socijalnu nepravdu u bosanskohercegovačkom društvu. Govori i o ciljevima Bh. povorke ponosa, ali i tome kako biti podrška i saveznik LGBTIQA osoba.

Za početak bih te zamolila da za Diskriminacija.ba opišeš kako je izgledao Mirza Halilčević koji je u javnost prvi put izašao kao jedna od osoba koja će transparentno predstavljati organizaciju prve Bh. povorke ponosa? Je li to bilo u vrijeme kada si se već autovao ili poslije toga?

Meni susret sa Bh. povorkom ponosa nije nužno i prvi susret sa LGBTIQA aktivizmom, odnosno, kao novinar sam izvještavao o LGBTIQA pitanjima i pravima godinama unazad. Moje prvo iskustvo rada u Sarajevu bilo je u organizaciji „Okvir“ koja se bavila aktivno unapređenjem LGBTIQA prava u Bosni i Hercegovini. Moj gej identitet je tada već bio integralni dio mene i bio sam svjestan da je Povorka ponosa kao takva samo jedan od instrumenata LGBTIQA aktivizma. U konačnici, nije mi bilo izazovno podržati organizaciju Bh. povorke, budući da sam imao i iskustvo rada na LGBTIQA pitanjima, da sam dobro poznavao društveno-politički kontekst i da sam imao entuzijazma i želju za promjenom. Rekao bih da se Mirza od tada, a u pogledu volje za promjenom nije značajno promijenio u odnosu na Mirzu koji će ove godine šetati 24. juna u Sarajevu. Povremeno se umorim, ponekad imam faze beznadežnosti, ali mi nadu daju ljudi koji me okružuju, promjene koje vidim na mladim LGBTIQA ljudima koji su ohrabreni, osnaženi i koji žive svoje živote autentično.

S obzirom da dolaziš iz malog mjesta kod Živinica, kakve su reakcije bile u sredini koja te okruživala? Kakve su bile reakcije porodice, prijatelja, poznanika i drugih na autovanje i kasnije za organizaciju Povorke?

U Sarajevu živim skoro deset godina. Tu sam se školovao i sebi izgradio život. Za Priluk - malo mjesto na koje se referišete u svom pitanju, me naravno veže čitav period djetinjstva, odrastanja, otkrivanja i početaka sazrijevanja. Moja mama živi tamo i ona je jako podržavajuća i to je ono što mi je važno.

Prije same Povorke ponosa sam vrlo otvoreno, javno i u medijima govorio o važnosti kreiranja društvene atmosfere koja će biti prihvatajuća za LGBTIQA osobe. Kao što sam naveo u odgovoru iznad, pitanje podrške Povorci i učešća u istoj se po prirodi mog ranijeg angažmana od mene očekivalo.

Reakcije koje sam tada dobio i koje nastavljam dobijati su uglavnom pozitivne. Naravno, uvijek ima onih koji šute na tu temu. Ja ne volim kalkulisanje, vrlo sam direktan i prodoran. Trudim se, naravno, uvijek biti pun razumijevanja, ali između svog autentičnog života i života u bilo kakvom sputavajućem ormaru, uvijek biram autentičnost.

Čija podrška ti je bila najvažnija tada, i da li si je dobio od porodice i prijatelja? Poznaješ li nekoga ko nije imao ničiju podršku i na koji način to dodatno otežava život nakon autovanja?

Oduvijek mi je bila važna podrška mojih prijatelja. Damir, Ivana, Mirjana, Belma, Lejla, Azra su moji ljudi, odnosno, samo dio mojih ljudi. Moji prijatelji su moja porodica i blagoslovljen sam da imam predivan krug koji me okružuju godinama i s kojima sam rastao, razvijao se, učio o sebi i rastao u emocionalnom i intelektualnom smislu. Moji prijatelji su moja beskompromisna podrška koji su bili tu i kada sam radio greške i vjerovali su u moj kapacitet da ću biti sposoban učiti iz svojih grešaka. Imao sam, dakako, svoje faze razvoja i nisam uvijek bio ono što sam danas. Moja mama je naravno uvijek bila tu.

Nikada podršku svojih bližnjih nisam uzimao zdravo za gotovo. Trudio sam se graditi recipročne odnose u kojima sam i ja davao ljubav, razumijevanje, podršku i solidarnost. Danas sam, možda po prvi put na mjestu gdje mogu reći da sam sretan i da razumijem kako kvalitet odnosa koje imam utječe pozitivno na kvalitet života koji živim.

Danas mi je recimo izuzetno važna podrška mojih kolega i kolegica na poslu na kojem provodim jako puno vremena. I individualna, ali i ona na menadžmentskom nivou. Oslobađajuće je raditi u takvom kolektivu gdje tvoje kolege i kolegice tokom napada u Banjaluci prave plan kako da te prebace do Sarajeva ili gdje te uprava kompanije u kojoj radiš nazove i izvini ti se u ime društva zbog nepravde koja ti se dogodila. Na tome sam zahvalan.

Socijalni kontakti i mreža podrške su preduslov za razvoj ličnosti, tako da u odnosu na to jako mi teško pada činjenica da poznajem ljude koji tu podršku nemaju, jer mogu pretpostaviti za šta su uskraćeni. 

Je li bilo teško odlučiti se na takav korak s obzirom na činjenicu da su LGBTIQA osobe u Bosni i Hercegovini izložene stigmi, predrasudama i diskriminaciji?

To je za mene bio jedini put. Vrlo sam buntovan u svom promišljanju i doživljaju života. Ako živjeti autentično znači stajati u prvom redu na Povorci u Sarajevu ili u Banjaluci, onda ja to biram. Nekada sam možda nepromišljen. Isto tako, moj doživljaj života i autentičnosti znači stajanje na protestu protiv femicida, učešće u osmomartovskom maršu, podrška rudarima ispred zgrade Vlade Federacije BiH, doprinos borbi za očuvanje rijeka i borbi nezavisnih medija u Republici Srpskoj (RS). Bio sam na skoro svakom protestu gdje god sam vidio žrtve političke hegemonije i slučajeve tlačenja obespravljene manjine. Za mene nema drugog puta i nema nazad. Da li je to nužno lako, pa i nije baš. Svjestan sam da time možda gubim neke ljude, poslove, naklonjenost, ali isto tako svjestan sam da je upravljam svojim životom, da živim slobodu, a to je moj prioritet. To je Mira Furlan rekla u jednom od svojih intervjua, kako u pripadanju nekim kolektivima, pa i režimima ako baš hoćete, ima nekih prednosti, ali kako nepripadanje znači individualnu slobodu do koje je njoj, a evo i meni, uvijek stalo.

Koliko je hrabrosti potrebno za takvo nešto, budući da znamo da većina pripadnika LGBTIQA zajednica ima različite strahove, na primjer od autovanja bliskim ljudima i porodici, a kasnije i strah od psihičkih i fizičkih napada od strane homofoba?

Teško je nekada biti autentičan u normiranom svijetu. Mada se trudim izgraditi u sebi vrijednosti koje će koristiti svijetu. To me ohrabruje. Zaista ne vidim svoju borbu kao izolovanu niti vjerujem da se borim isključivo za vlastite ciljeve. Imam donekle jako dobar život. Da li je to sve skupa hrabrost, možda i jeste. Da li sam se nekada plašio više, naravno da da. Niko, pa ni ja, ne želi biti odbačen. Svi želimo socijalni kontakt, da budemo viđeni, doživljeni. Odbacivanje je pozicija ranjivosti. Danas se, možda, malo manje plašim, jer sam integrisao dosta svojih vrijednosti poput solidarnosti, feminističkih principa života, ravnopravnosti, razumijevanja. Radim jako puno na sebi, godinama idem na psihoterapiju za potrebe ličnog razvoja, ulažem puno u obrazovanje, u otkrivanje sebe, jako puno čitam, treniram i širim svoje perspektive. Važno mi je da me strah ne parališe i da nastavim vjerovati da je moguće graditi bolje bh. društvo.

Kako si zamišljao reakcije javnosti kada si odlučio da budeš lice koje će se boriti za prava LGBTIQA zajednice, transparentno i javno? Jesu li ispunjena ta očekivanja, ili su bile drugačije reakcije?

Iskreno, nisam uvijek birao da budem lice. Nekada sam to radio jer nije imao ko drugi, a bilo je važno da se govori o stanju LGBTIQA osoba u BiH na adekvatan i odgovarajući način. Ja ne dobijam puno isticanjem u javnosti, gostovanjima, štaviše, nekada riskiram. Poslije napada u Banjaluci, bilo je jako teško izaći u medije i govoriti o onome što se dogodilo. Bilo je teško i na ličnom nivou. Tada mi je trebalo da sjedim u stanu i da se posvetim sebi. Nažalost, izuzetno je bilo važno da se čuje i naša strana priče, jer su tada u medijima uveliko kružile dezinformacije o onome što se dogodilo. Zaista sam sretan da su većina reakcija koje dobijam zapravo pozitivne, te da se stvari zaista mijenjanju nabolje. Žao mi je vidjeti da javnost uvijek reaguje reaktivno, kao u slučaju napada u Banjaluci, a ne nužno prokativno.

Je li bilo dodatnog straha da bi tvoja sigurnost mogla biti ugrožena time što će veliki broj nepoznatih osoba znati da si pripadnik LGBTIQA zajednice? Kakva su bila iskustva u tom smislu, jesi li imao negativnih situacija? 

Prepoznatljivost je i privilegija i toga sam svjestan. Jasno mi je da to što sam vidljiv u medijima predstavlja i sigurnosni rizik, ali i poziciju moći. Trudim se koristiti prostor koji mi se daje da budem medij i glas svima onima koji ne mogu iz straha da govore glasno i to me vodi. Nekada bih volio biti manje vidljiv, a nekada prepoznam svoju aktivističku i političku ulogu i napravim to. Ne mogu reći da je strah uvijek prisutan, iako je ovisno od okolnosti tu uvijek ponos pomiješan sa snažnom željom da dođem do što većeg broja LGBTIQA osoba i da ih pokušam ohrabriti i dati im do znanja da nisu sami. Gledam na to kao na svoju misiju, a s druge strane, trudim se ne skrenuti u egocentričnost i davati sebi na važnosti. Ovo što radim jeste plemenito, ali ne mislim da sam na bilo kakav način bitniji. Nisam siguran da li baš želim raditi ovo cijeli svoj život, nekada bih volio imati nešto mirniji život.

Zbog čega je, prema tvom mišljenju, važno govoriti o socijalnoj nepravdi i koji su to glavni faktori koji bi mogli pomoći da takve nepravde u bh. društvu bude manje ali i kada je riječ o LGBTIQA osobama?

Moramo govoriti o socijalnoj nepravdi jer to daje smisao životu. Boli me činjenica da je neko tlačen i marginaliziran i da pati u tišini. Ja znam kakav je osjećaj nemati glas. Ja sam bio i žrtva vršnjačkog zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja, svjedočio sam i porodičnom i rodno zasnovanom nasilju. Prva stvar je progovoriti i biti nečiji mikrofon. Socijalna nepravda je političko pitanje kojem je mjesto u javnosti, a ne u privatnosti četiri zida. Društvo treba da se bavi komšijom koji zlostavlja svoju suprugu i društvo treba da vrši pritisak na politički sistem kako bi se stvorila atmosfera u kome će žrtve biti ohrabrene, a ne posramljene zbog svog iskustva, a nasilno ponašanje treba biti na adekvatan način sankcionisano i dekonstruisano. Ne vjerujem nužno u sistem kazne i nagrade, iako razumijem zašto je nekada potreban. Vjerujem u rehumanizaciju, resocijalizaciju i rehabilitaciju.

Da li se danas lakše pripadnicima LGBTIQA zajednice autovati za razliku od vremena kada se održavala prva Bh. povorka? Da li u cijelosti dobijaju više podrške i savezništva od društva?

Jedan od ciljeva Povorke jeste zapravo podizanje vidljivosti LGBTIQA osoba i predstavljanje LGBTIQA osoba kao integralnih članova bh. društva. Istovremeno, na ovaj način se ohrabruju LGBTIQA osobe, te im se šalje poruka da nisu same na svijetu, i da u našem društvu postoje osobe koje dijele slične izazove. Naravno, LGBTIQA zajednica nije homogena grupa, i tu ima najrazličitijih profila, ipak, neki izazovi – poput autovanja - su zajednički. Iz iskustva rada i komuniciranja sa zajednicom znam da se situacija značajno promijenila. Sve više srećem relativno mlade ljude, sa nekih 18 ili 19 godina kako na naše događaje dolaze sa školskim drugarima. Ljudi koji su Povorku ponosa posmatrali putem televizije 2019. godine, danas su aktivni i glasni članovi odbora Bh. povorke ponosa. Gradimo mrežu saveznika i saveznica u medijima, u obrazovnim institucijama, na mjestima donošenja političkih odluka, trudimo se podsjećati ljude da su njihov rad, način na koji se ophode prema ljudima, njihove riječi, ton, boja glasa, jako bitni i da nikada ne znate kada ćete osnažiti nekoga ko vas sluša.

Društvo se mijenja i to je borba koja će trajati.  

Šta bi poručio drugima koji bi željeli transparentno učestvovati u raznim kampanjama u borbi za prava LGBTIQA zajednice? Na koji način se mogu ohrabriti, kakvu težinu sve to nosi i da li je osjećaj pripadnosti ono što je takođe bitno spomenuti?

Svaki dan je prilika za kampanju. Povorka ponosa je jednom godišnje, ali život LGBTIQA osoba se žive svakodnevno. Potrudite se kada god ste u prilici biti podrška, u skladu sa svojim resursima. Ne morate biti na mjestima odlučivanja, dovoljno je da imate glas i da vjerujete u inkluzivno pluralitetno društvo. Suprotstavite se homofobnim i seksitičkim šalama, komentarima, komentarisanju, gradite prostor na način da se ljudi osjećaju pozvano da vam se povjere i da komuniciraju s vama. Slavite razlike, poštujte druge i naglas to recite. Usprotivite se fašizmima svake vrste i neka to bude naša svakodnevna kampanja. Budemo li odgajali generacije mladih ljudi na taj način, bit ćemo više upućeni jedni na druge, a manje na fanatične ideje.

Ostavite komentar