Stigma kao najveća kazna

U BiH, ni 20 godina nakon rata nema potpunih podataka o broju žena žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja. Zvaničnim se mogu nazvati samo istraživanja UN koja kažu da je seksualne torture prošlo između 20 i 56 hiljada žena. Nasuprot tome, na prste bi se mogli nabrojati procesuirani slučajevi ratnog nasilja nad ženama pred BH pravosudnim institucijama.   

U Banjaluci je 10. juna održan i okrugli sto pod nazivom “Stigma: nedostatka društvenog priznanja i institucionalne podrške za preživjele seksualnog nasilja i silovanja”, u organizaciji TRIAL-a  (Track Impunity Always)  u BiH.

Skup je organizovan kako bi se javnosti ukazalo na pogoršanje položaja žena koje su preživjele silovanje tokom rata. Problemi su dodatna viktimizacija, kao i nedostatak institucionalne podrške, ili društvenog priznanja za strahote koje su preživjele. 

“Iako su se tokom rata u Bosni i Hercegovini silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja događali hiljadama žena, većina onih koje su preživjele te stravične zločine i danas se suočavaju sa njihovim posljedicama. Mnoge od njih su tek nedavno počele govoriti, interesovati se i potraživati svoja prava zbog činjenice da je ratno silovanje do prije nekoliko godina još uvijek bilo tabu tema. Šutnja o onome šta su preživjele potiče od straha od počinitelja, straha od razotkrivanja njihovih iskustava od strane partnera, djece, uže okoline, te straha od šire društvene stigmatizacije, koja je prisutna bez obzira na njihovu društvenu, etničku ili vjersku pripadnost”, naveli su organizatori. 

Koordinatorka za ljudska prava u TRIAL-u, Lejla Mamut naglašava da je njihov život danas daleko od dobrog. “Govorimo o osobama koje žive na margini, u svakom smislu. To su osobe koje su najčešće socijalno ogrožene, žene koje su samohrane majke, koje nisu imale podršku partnera prije svega, u nekim slučajevima i njihove djece, da ne pričamo o široj zajednici u kojoj žive. Prisutan je nedostatak psiho-socijalne podrške da bi mogle prevazići posljedice zločina, a nedostaje i pravna pomoć da mogu ostvariti svoja prava” , ističe Mamut.

Poseban problem predstavlja i ostvarivanje prava. Na državnom nivou ne postoji zakonski okvir za tako nešto. Dok u Federaciji BiH i postoje zakonska rješenja koja se bave tim pitanjem, u Republici Srpskoj kao da nema žena koje su preživjele ratno silovanje, pa samim tim nema ni zakonskih normi koje bi omogućile sticanje određenih prava. “Kada govorimo o osobama koje su preživjele ove zločine, a žive na teritoriji RS, smatramo da je prioritetno ili usvajanje novog zakona koji će im omogućiti da ostvare svoja prava ili izmjena već postojećeg zakona o žrtvama rata u RS kako bi kao posebnu kategoriju obuhvatio osobe koje su preživjele silovanje tokom rata”, kaže ona.

Ističe da je psiho-socijalna podrška koja se pružala od kraja rata do danas dolazila prvenstveno od strane nekoliko nevladinih organizacija i nekoliko pojedinaca i pojedinki koji rade u državnim institucijama. 

Azra Arnautović je terapeutkinja u organizacijji ''Viva žene'' koja se od samog osnivanja bavi problemima žena i njihovih porodica koje su pod traumom. “Sama riječ žrtva je već stigma osoba koje su preživjele traumu logora koja se zove silovanje. Od trenutka kada su doživjele silovanje, pa sve do danas, teče proces sa kojima one žive sa traumom i sa svim onim što je ona donijela sa sobom. Od prvog akta kada je ona bila potpuno izgubljena od stvarnog realiteta nastaje proces preživljavanja i nošenja sa traumom”, rekla nam je doktorica Arnautović. Ona dodaje da i danas mnoge žene šute o ovom problemu.

Ženski sud - dati glas onima koje ga nemaju

Inicijativa Ženski sud je međunarodnog karaktera, sa ciljem zalaganja za prava žena koje su preživjele ratna silovanja. Na konferenciji Ženskog suda koja je održana 12. juna u Sarajevu, ponovljeno je da je pitanje zakonskog procesuiranja slučajeva ratnog silovanja, ali i psiho-socijalna podrška ženama koje su preživjele te strahote, jedan od najvažnijih koraka u procesu izgradnje mira u BiH i regiji. 

Također, napomenuto je da se preporuke UN-a date na državni izvještaj o primjeni CEDAW konvencije moraju implementirati.

Da podsjetimo, u preporukama je naglašeno da se izmjeni definicija silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja kao ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti, kako bi se uskladila sa međunardonom sudskom praksom; ažuriraju podaci o provedbi Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina počinjenih nad ženama, posebno zločina seksualnog nasilja, te o zaštitnim mjerama za žrtve i svjedoke; poduzmu mjere pomoći i naknade za žene žrtve rata; usvoji Državna strategija za tranzicijsku pravdu i ažuriraju informacije o programima odštete za žene žrtve prisilnog ili nedobrovoljnog nestanka; usvoji nacrt zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, te obrazloži sadržaj istoga i navede vremenski rok za njegovo donošenje.

Rok za primjenu ovih preporuka je 2015. godina. Do sada, kako napominju iz nevladinog sektora, ništa nije urađeno, pa čak ni usvajanje Državne strategije za tranzicijsku pravdu, niti je usvojen Zakon o žrtvama torture. Žene koje su preživjele pakao prije 22. godine - preživljavaju ga i dan danas.