Ako je ikad postojala prilika da se prosječan Evropljanin upozna sa životom građana drugoga reda, onda je to danas. Jer ipak nije on kriv, kao što su krivi razni Bosanci, Nigerijci, Pakistanci za svoje nesređene i nesretne zemlje. Već virus.
„Stanje se posebno pogoršalo u slobodi izražavanja, mirnog okupljanja, udruživanja i u položaju zaštitnika. Stiče se dojam da je manji interes međunarodne zajednice doprinio tome da su se vlastodršci ohrabrili, i da češće i žešće krše ljudska prava.“
Svejedno je o čemu pričate dok o tome šapćete. Svejedno je čemu se smijete dok skrivate osmijeh rukom, svejedno je zbog čega plačete ukoliko ste tihi. Važno je da krijete šta stvarno osjećate i živite.
Regionalna konferencija Prava LGBT osoba na Zapadnom Balkanu: Da li je moguć novi pristup? otvorila dijalog o zločinu/govoru iz mržnje, medijskom izvještavanju i obrazovanju.
Novi trening program Fondacije Mediacentar Sarajevo otvoren je za aktivistice i aktiviste nevladinih organizacija aktivnih u borbi protiv diskriminacije i zaštiti ljudskih prava.
O diskriminaciji uglavnom pričaju glupi, ružni i nesposobni. Moju kolegicu, studenticu biologije koja nikad nije doživjela seksizam nije potrebno diskriminirati pošto je pametna, lijepa i sposobna.
Sanjam da me strah izgoni iz Sarajeva i da pješke bježim u nepoznatom pravcu. Sanjam da bih mogao hodati stotinu dana bez prestanka, da bih skupio na svojim nogama blata i zemlje i vode stotina zemalja, da bih stao tek kad bi osjećaj prestao.
Rođene Sarajlije se raduju pozorišnim festivalima i gostovanjima književnika kao djeca igračkama. Došljaci su obično u nekoj folkoteci, gdje uz čašicu viška pjevaju neartikulisano, kako su i navikli po svojim selima.
Rađanje na asfaltu nema veze sa razumevanjem različitosti. I obratno, „rađanje na njivi“ nema veze sa turbo-folkom, nasiljem i homofobijom. Nebrojeno onih koji vuku ovo društvo napred upravo su ti koji su „došli“.
