Forum teatar: Generalna proba pred revoluciju

„Svi moramo da učestvujemo u teatru – kako bismo saznali ko smo i otkrili šta bismo mogli postati.“ (Augusto Boal)
Piše: 
Redakcija
Foto: 
Damir Prljača
Podijeli ovaj članak: 
Sudbine mnogih ostanu zauvijek zapečaćene i izgubljene u bezizlaznom krugu nasilja, nepravde i isključenja, ponekada samo zato jer nije bilo dovoljno hrabrosti da se istupi sa nekim drugačijim obrascima ponašanja od onog kojem se većina prikloni. Većina, neutralna i velika, bira šutnju kako bi njome izbjegla konflikt i bira nemiješanje kako bi ostala u komfornoj zoni nijemog posmatrača. Takvo okruženje poslušne većine i potlačene manjine, otvara sve prostore ovog svijeta za vladavinu nekolicine – nasilnih i samoživih.
 
Augusto Boal, brazilski reditelj, pisac i aktivista, vjerovatno je uvidio ovakav poredak svijeta kada je 1971. godine osmislio umjetnički koncept koji je trebao pružati šanse - nove početke i bolje krajeve, i izvući hrabrost iz svakoga ko može biti dio promjene – a svako to može. Taj novi umjetnički koncept nazvan je forum teatar ili teatar potlačenih i bio je namijenjen svima; tlačiteljima kako bi uvidjeli šta njihovo ponašanje čini od života drugog čovjeka, i potlačenima i neutralnoj većini, kako bi uvidjeli da izlaz postoji.
 
Riječ je, dakle, o jedinstvenom pozorišnom konceptu, u kojem nema jasne granice između glumaca i publike, jer ni glumci, a ni režiseri, nemaju kontrolu nad predstavom. Predstava u jednom trenutku postaje svačija i svako iz publike ko ima potrebu da zamijeni ulogu nekog glumca i odvede predstavu u drugačijem pravcu, može to učiniti. Tako, do kraja predstave, potlačeni pronađu način da se izbore i promijene svoj nepovoljan i degradirajući položaj i sve to kroz igru sa jasnim pravilima koja se moraju pratiti. 
 
Istina je da život nije na pozornici i da u stvarnom svijetu žive mnogo okrutniji tlačitelji i postoje mnogo kompleksniji problemi koji počinju od trenutka nečijeg dolaska na svijet, i da bi se, stoga, moglo reći da forum teatar simplificira ozbiljnost i specifičnost svake pojedine situacije, ali od njega niko i ne treba očekivati trenutnu promjenu. Sam Boal podržao je ideju da teatar nije revolucionaran sam za sebe, već da je proba pred revoluciju. 
 
Zabranjeno je hodati po travi, ali nije zabranjeno letjeti preko nje
 
Teško je reći da postoji situacija u kojoj se koncept forum teatra ne bi mogao primijeniti za rješavanje problema. Iako je nastao sa specifičnim ciljem da se bavi lokalnim socijalno-političkim problemima, uskoro je zaživio širom svijeta i filtirirao ogoman spektar svakodnevnih situacija nepravde i tlačenja. Koristili su ga radnici i radnice, učitelji i studenti, umjetnici, nevladine organizacije, djeca i odrasli. Teatar potlačenih za neke je postao profesionalno usmjerenje, a neke zajednice u njemu vide najveći potencijal za promjenu. Djeluje da ne postoji takva problematika koja nije pogodna za forum teatar.
 
U Indiji je forum teatar iskorišten kako bi studenti medicine i doktori prihvatili bolje načine za komunikaciju sa pacijentima, ali i kako bi se ostvarile promjene u formalnom obrazovnom sistemu. Boalove ideje bile su široko prihvaćene u Mozambiku, nakon završetka građanskog rata 1992. godine kada su pomogle u procesu pomirenja, kao i kod diskusija o izbjegavanju minskih polja ili o glasanju na prvim demokratskim izborima u toj zemlji. Jedna od najpoznatijih organizacija u svijetu koja se primarno bavi forum teatrom zove se Jana Sanskriti iz Zapadnog Bengala. Ukupno 30 teatarskih timova ove organizacije čine muškarci i žene iz zemljoradničkih porodica koji redovno postavljaju performanse u svojim selima i okolini i diskutuju o aktuelnim problemima.
 
Teatar potlačenih nema svoj kraj, jer sve što se desi u njemu, mora se produžiti u životu, piše Boal. Njegova lokacija je na granici između fikcije i realnosti, na granici koja se mora preći. Ako predstava počne u fikciji, njen cilj je da postane integrisana u realnosti, u životu. Glumci smo svi, i biti građanin ne znači živjeti u društvu, nego mijenjati ga.
 
„Ne bi li bilo prelijepo vidjeti plesni komad gdje plesači plešu u prvom činu, a zatim u drugom publici pokažu kako da pleše? Ne bi li bilo prelijepo vidjeti mjuzikl gdje u prvom činu glumci pjevaju, a u drugom svi pjevamo zajedno?...To je... kakvi bi umjetnici trebali biti – trebali bismo biti kreatori i, također, učiti publiku kako da budu kreatori, kako da prave umjetnost, tako da tu umjetnost svi zajedno možemo koristiti.“
 

(Video je nastao u sklopu kampanje Forum teatar: Živimo različitosti, koju Jednakost za sve: Koalicija civilnog društva u borbi protiv diskriminacije realizuje u osnovnim školama širom BiH. Treneri koji su s učenicima radili na njihovim forum predstavama, Denis Hadžić i Vitomir Mitrić, govore o suštini ovog umjetničkog izražaja i njegovoj društvenoj koristi.)

Ostavite komentar