Friba Akbaryar: Afganistanska zajednica ne prihvata osobe s invaliditetom

Friba Akbaryar je mlada žena iz Afganistana koja je odlučila posvetiti svoj život radu u zajednici. Kroz nekoliko nevladinih organizacija, ona se bori za bolji život obespravljenih osoba kojih je u ovoj zemlji, nažalost, još uvijek mnogo.
Piše: 
Redakcija
Foto: 
Redakcija
Podijeli ovaj članak: 
Fokus svog djelovanja odlučila je staviti na osobe s invaliditetom, bez obzira na to da li je njihov invaliditet urođen, ili je posljedica dugogodišnjih sukoba u Afganistanu. S obzirom na to da ni njen put nije bio lagan, posebno je osjetljiva na probleme s kojima se susreću žene koje su svakodnevno izložene diskriminaciji i izolovanju iz zajednice. Trenutno je njen angažman najveći u dvjema organizacijama -  prva je Centar za osobe s invaliditetom, a druga Afganistanska organizacija za žrtve nagaznih mina.
 
Potreba za organizacijama kao što su ove u Afganistanu je velika jer je mnogo onih koji su tokom rata dobili status osoba sa invaliditetom. Neprihvatanje sredine, stigma i već postojeća diskriminacija žena dodatno otežavaju aktivistički rad.
 
“Tokom 30 godina građanskog rata u Afganistanu mnogo osoba je ostalo sa invaliditetom. Riječ je o različitim vrstama fizičkog invaliditeta, a tu je i problem mentalnog zdravlja ljudi. Iz tog razloga pojavila se potreba da se širom zemlje uspostavi nekoliko organizacija koje rade sa njima, bez obzira na to da li je riječ o muškarcima, ženama ili djeci. Vidjela sam da u vašoj zemlji postoje posebni prilazi za osobe sa otežanim kretanjem ispred objekata. Kod nas to, nažalost, nije tako. U afganistanskoj zajednici posebno je teško ženama s invaliditetom jer se one moraju suočiti sa dva izazova. Prije svega, Afganistan je tradicionalna zemlja i žene se smatraju građankama drugog reda. Dakle, već time što ste žena, vi ste limitirani, a zatim slijedi i druga prepreka ukoliko ste žena s invaliditetom, tako da su mnoge od njih s kojima sam imala priliku raditi suočene i sa psihičkim problemima, a u zemlji ne postoji nijedan veliki centar s dovoljno opreme i organizovanih aktivnosti da se radi s njima. Stoga je jedna od naših aktivnosti bila i organizovanje radijskih diskusija sa ženama koje imaju neki oblik invaliditeta i to je bio prvi put da su one učinile nešto takvo – da su podigle svoj glas i pričale o iskustvima, ograničenjima i problemima s kojima se susreću“, priča Friba.
 
U debatu o problemima osoba s invaliditetom potrebno je uključiti širu društvenu zajednicu, jer problem nije moguće drugačije rješavati. Tek kada se predstavnici vlasti, religijski zvaničnici i lokalno stanovništvo odluče na otvorenu diskusiju s osobama s invaliditetom, postoji mogućnost djelovanja.
 
„Jedan od naših programa je i organizovanje debata na kojima okupljamo stručnjake iz raznih sfera, religijske vođe, medije, žene s invaliditetom, političare. Svi oni tada sjede zajedno i dijele svoja ubjeđenja. To je veoma bitno jer se svi moraju međusobno slušati i tako se boriti protiv problema. Potičemo i diskusije između žena različitih kategorija, pa se na jednom mjestu sastanu domaćice, studentice i žene s invaliditetom, a to prezentujemo i u medijima kroz emisije koje idu uživo, tako da i lokalno stanovništvo ima priliku da uputi poziv i postavi pitanje“, objašnjava Friba.
 
Problem počinje u porodici
 
Afganistanska zajednica još uvijek ne prihvata osobe s invaliditetom kao ravnopravne članove društva, a problem se javlja već u porodici jer se roditelji stide djeteta ukoliko ima fizički ili mentalni invaliditet.
 
„Kada smo počeli s ovim projektom, prvo smo počeli raditi s porodicama osoba koje imaju invaliditet – sa roditeljima. Riječ je o tome da se roditelji stide svoje invalidne djece tako da ta djeca ne mogu sudjelovati u aktivnostima zajednice. Upravo zbog toga, prvo je bilo potrebno edukovati roditelje, ali i učitelje u školama. Dešava se da učenici nakon dva ili tri mjeseca, ili čak nakon jedne ili dvije sedmice pohađanja nastave žele napustiti školu, a kao razlog navode da ih druga djeca ismijavaju, i da se čak ni učitelji ne ophode dobro prema njima. Zato pokušavamo da učenicima i učiteljima objasnimo da i ljudi s invaliditetom imaju pravo biti dio zajednice. Ukoliko bi zajednica prihvatila ove ljude - problem bi bio riješen, ali, nažalost, mnoge zajednice to ne čine. Veliki je problem što stanovništvo postavlja pitanje: zašto si takav, zašto imaš takav problem, a zatim i drugo pitanje: kada već imaš problem, zašto učestvuješ u aktivnostima zajednice. S druge strane, i ljubaznost može biti problem za ove ljude. Naprimjer, imam jednu kolegicu koja koristi štake i kada hodamo ulicom svi je ljudi gledaju i govore sa sažaljenjem kako im je žao da tako mlada djevojka ima invaliditet. Ona ponekad odreaguje tako da odgovori kako nema potrebe da je žale, kaže kako radi, kako ima visoku plaću i uzdržava svoju porodicu, i kako je bolja od njih. Ali ponekad mi kaže da nema dovoljno energije da se prepire s tim ljudima."
 
Put za mlade Afganistance koji žele mijenjati svoju sredinu i utjecati na rješavanje problema nije jednostavan. Prepreke se dešavaju već na početku zbog nepovjerenja prema stranim državljanima, nevladinom sektoru, ali i zbog tradicionalnih uvjerenja o tome „gdje je kome mjesto u društvu“.
 
„Raditi sa zajednicom, s oblicima ponašanja ljudi, s tradicionalnim uvjerenjima nije lako. Prvi put sam počela raditi za nevladin sektor 2001. godine, i imala sam problem sa svojim roditeljima jer im se nije svidjela ideja da radim sa strancima, a to je njihova pretpostavka - ako radiš za nevladin sektor, radiš za strance. Oni su mi ponudili dvije opcije; ili da radim u školi za djevojčice, ili da ostanem kod kuće sa mamom, jer je problem, ukoliko bih radila za nevladin sektor i taj što bih radila zajedno s muškarcima. Tako da u početku nije bilo jednostavno. Ali, ja imam tri sestre, jedna od njih studira medicinu, druga pravo, i vjerovala sam da, ako ja odustanem, time ću i njima otežati put. U Afganistanu, ukoliko žena želi putovati iz jedne u drugu provinciju, mora to činiti sa pratnjom, recimo sa bratom, ocem, ili majkom.“
 
Bolja budućnost, ipak, sve izvjesnija
 
Bez obzira na to koliko situacija trenutno bila teška, aktivisti i aktivistice u Afganistanu vjeruju da se stvari polako počinju mijenjati.
 
„Sada postoje promjene i sve je više žena uključeno u zajednicu. Ja imam nadu, i mislim da je sektor civilnog društva učinio dobar posao, da su se desile pozitivne promjene kada je riječ o pravima žena ili izgradnje pozitivne slike o ljudima s invaliditetom. Također, ranije nismo imali mogućnost da djevojke idu studirati u inostranstvo, a danas se to dešava. Mnoge žene idu u strane zemlje, kako bi diplomirale, magistrirale i učestvovale u raznim treninzima“, priča Friba.
 
Slika koju ljudi širom svijeta imaju o Afganistanu u uskoj je vezi s ratom, siromaštvom i ekstremizmom. Ipak, ova djevojka vjeruje da bi, uz drugačiji medijski pristup, i veću mogućnost za lični kontakt, imidž Afganistana u svijetu mogao biti nešto sasvim drugo.
 
„Mladi ljudi iz Afganistana imaju limitirane mogućnosti za upoznavanje stranih državljana. Prije tri godine imala sam priliku da putujem na Filipine i kada ljudima kažete da ste iz Afganistana oni se čude da ste uopće živi. Ljudi imaju takvu sliku zbog medija koji o Afganistanu pričaju samo u negativnom kontekstu. Ali kada bi mediji napravili bilans u prikazivanju između onog negativnog i pozitivnog, svi ljudi bi imali dobru sliku o mojoj zemlji. Samo se piše o samoubilačkim napadima, ubijanju, problemima, ali ne i o onim drugim stvarima. Mi vodimo normalan život. Istina, imamo sigurnosne probleme, ali, pored toga imamo i razvijeno civilno društvo, imamo djevojke i momke koji pohađaju univerzitete i to je ono što želimo pokazati svijetu, jer mi to sve radimo, samo nam možda u nekim područjima treba malo više savjeta i uputa.“
Ostavite komentar